Ali nacionalni komunizam takođe je doneo zategnutije odnose prema preživelim ostacima etničkih manjina u tom regionu: na primer, 1968. antisemitizam je nakratko izbio na površinu u Poljskoj, i pored toga što je tamo nestala nekada najveća zajednica Jevreja u Evropi.


Mark Mazover: Mračni kontinent. Evropa u dvadesetom veku (6)

Mark Mazover, jedan od najznačajnijih i najuticajnijih savremenih svetskih istoričara, u svojoj kapitalnoj knjizi „Mračni kontinent. Evropa u dvadesetom veku“ oblikuje celovitu, inspirativnu, uzbudljivo napisanu, raskošnu, argumentovanu istoriju Evrope. Ova velika sinteza oličava najvažnije delo moderne istoriografije o istoriji Evrope XX veka. Mazoverova knjiga na suštinski način produbljuje razumevanje evropske politike, kulture i svakodnevice u XX veku. Danas objavljuje završno poglavlje ove knjige čiji je srpski izdavač Arhipelag.

 

Titova zaostavština u Jugoslaviji napuštena je kad je Milošević iskoristio Kosovo kako bi ugodio probuđenom srpskom nacionalizmu. U Bugarskoj, višedecenijska politika asimilacije dostigla je vrhunac tokom 1984. i 1985, u odluci da se preimenuje tursko stanovništvo, to jest da im se „vrate“ njihova originalna bugarska imena. Kad je Rumunija na sličan način odobrila zvaničan progon svoje mađarske manjine, Mađarska je žestoko protestovala što će, videćemo kasnije, značajno uticati na događaje 1989. godine.

Nacionalizam je bio nepredvidljiva karta za elitu jer je ljudima uvek u podsvesti bilo udvoričko ponašanje komunista prema Moskvi. Druge grupe, koje nisu toliko zavisile od Moskve, zvučale su uverljivije kad su govorile o nacionalnim težnjama. Ali jesu li takve grupe postojale osamdesetih godina? Tu se nameće pitanje statusa političke opozicije, njenih ciljeva i dometa. U brzom pregledu otkrivaju se dve stvari: prvo, prevashodni interes opozicije nije više bila nacionalna samostalnost – lekcije iz 1956. i 1968. dobro su savladane; i drugo, njena sposobnost da nametne promene bila je, osim u Poljskoj, uistinu ograničena. Drugim rečima, oživljavanje nacionalizma bilo je mnogo više posledica nego uzrok događaja iz 1989.

Međutim, osim u neposrednom javnom sukobu – što se retko dešavalo – protivljenje opozicije se ispoljavalo na mnogo drugih načina. Na delu je bilo sveopšte povlačenje iz sistema – najočiglednije izraženo kroz odlazak miliona na Zapad (otprilike 3,5 miliona Istočnih Nemaca, stotine hiljada Poljaka i drugih). Anketa sprovedena među Poljacima 1987. godine pokazala je da je 70 posto mladih želelo da napusti zemlju, bilo privremeno ili zauvek. Svakako da njihove motive ne možemo svesti samo na potrošačku zavist ili na želju da slobodno putuju, premda su i oni bili jaki. Nemački Štazi je zabeležio da se tu ubraja i „odbacivanje društvenog sistema“. Godine 1989. taj oblik opozicije biće suštinski bitan u započinjanju promena širom regiona.

Ali nisu samo vladari u istočnoj Evropi obeshrabrivali ljude da napuste zemlju. S tim se nisu slagali ni mnogi njihovi oponenti, crkva i reformisti, oni u partiji i oni izvan nje, koji su odlučili da ostanu i izbore se za promene kod kuće. Taj put izabrali su crkvene vođe i mnogi intelektualci, ali oni nisu bili – osim u Poljskoj – ozbiljna pretnja samim režimima. Stepen opozicije među intelektualcima je varirao: od potpuno nebitne – kao u Rumuniji i Bugarskoj – do one koja je otvoreno iskazivala gnev i nadu – kao u Čehoslovačkoj i Poljskoj. Politička opozicija izvan marksizma smrvljena je u godinama Staljinove vlasti. Tamo gde je marksistička tradicija ostala jaka, na primer, među najistaknutijim disidentima Istočne Nemačke, čuli su se glasovi koji su pozivali na poboljšanje socijalizma, a ne njegovo napuštanje. Veći naglasak je bio na etici, ljudskim i građanskim pravima na koja se pozivalo u Povelji 77 u Pragu ili u okviru KOR grupe u Poljskoj. To je omogućilo širenje opozicije, ali je istovremeno značilo i ostavljanje po strani pitanja političke alternative komunizmu.

Dalji problem za intelektualnu opoziciju – naročito za onu izvan partije – bilo je to što ona nije imala moć. Zbog želje da donekle povrate sposobnost da utiču na događaje, mnogi protivnici postojećeg poretka ostali su i dalje članovi partije. Što se tiče ostalih, njihov uticaj zavisio je, pre svega, od toga jesu li u stanju da se povežu s drugim moćnim društvenim snagama kao što su crkva ili radnici. Ipak, jaz je delio te tri grupe većim delom tog perioda. Na primer, sedamdesetih godina senka antisemitizma razdvajala je verske vođe i najuticajnije intelektualce u Poljskoj. Čak i tamo gde tog činioca nije bilo, antiklerikalni intelektualci neretko su zaključivali kako im je teško da pronađu zajednički jezik s predstavnicima crkve. Podelu između intelektualaca i radnika iskorišćavala je partija u Čehoslovačkoj, koja se pobrinula da nakon 1968. sačuva odanost radnika. U Poljskoj je podela oslabila opoziciju 1970. U premošćavanju podela jednim delom leži i tajna snage Solidarnosti tokom osamdesetih godina.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari