Požuri polako – biciklom preko Dunava

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Vlakom do Vinkovaca, pa preko baze u rodnom Vukovaru i dalje do najvećeg vojvođanskog grada. Sve zajedno nema više od 100 kilometara po gotovo idealnom terenu za bicikliste. Za one s boljom formom – savršeno, ali za one iz slabije kategorije u koju se ubrajam – ipak malo teže.

Blistava ravnica ispratit će vas iz Vinkovaca i službenom biciklističkom Srijemskom rutom odvesti do Vukovara. Tamo samo uhvatite smjer Ilok i „vozi ravno“. Svako selo ima svoju priču. S ovog dijela puta, nažalost, i jako bolnih. Ali, vrijeme ide dalje i vječna otvorenost i gostoljubivost s obje strane Dunava preživjela je i ratne strahote. Do, barem, visoke mjere. Osim rata, opušteni i nasmijani obostrani karakter nagrizala je i besparica koja koči mladost i nagriza mentalitet u cjelini.

Isti ritam

Problem za one sa slabijom kondicijom počinje kod sela Opatovac. I trajali su ti problemi 20 kilometara, sve do granice u Iloku. Četiri puta sam kapitulirao i po malo jačim brdašcima morao gurati do vrha. Obronci Fruške gore zahtijevaju bolju formu, pogotovo što je u oba dana bilo 35 stupnjeva u hladu. No, kada pronađete granični most – voila.

Nestaju brda, nestaju i brijegovi. Odmah nakon Dunava vidljivo vas skreće udesno i doslovno bez ijednog skretanja, 40 kilometara zatim, dolazite u s�m centar Novog Sada. Do pješačke zone. Mozak možete ostaviti i u Iloku, jer tamo se nemoguće izgubiti i ravnica nudi prvorazredni gušt na kotačima.

Svako selo lijepo je na svoj način, ljudi i nakon Dunava dišu istim ritmom i gaje jednake tradicije kao i oni s druge strane predebele rijeke. Zašto predebele? Jer je Dunav, silan kakav jest, stvoren da bude prirodna barijera i da jednom postane državnom granicom.

Nisam za nekakva velika ujedinjenja, jer bivša država je pokazala da to kod nas ne može proći jer su ljudi u njoj padali na jeftine i preopasne folove. Nije to za naš multietnički kraj, nismo spremni. To je jedina razlika dvaju dunavskih obala. Tenkovi i prateća mašinerija smrti išli su samo iz jednog pravca. Ne ponovilo se nikada ni u naznakama, preko iločkog mosta treba zabraniti prijevoz bilo čega što razara.

Da je Dunav tanji, povijest bi se možda pisala drugačije. Narod s obje strane govori istim ritmom, a tako i živi. Poslovica „Požuri polako“ komotno je mogla nastati baš ovdje. Kvaliteta ljudi je neupitna, ali je rijeka učinila da jedni i drugi gravitiraju većim središtima gdje je drugačiji ritam.

I onda se „dogodi“ rat i najgore zlo, ono u Vukovaru, odvije se baš 100 metara od Dunava. Tipično. Pravim Sr(ij)emcima nije do rata, niti im je ikada bilo.

Najveće selo u bivšoj Jugi

U nizu vojvođanskih mjesta i sela stajao sam kratko, ali nesnošljiva sparina baš se 10 kilometara prije Novog Sada odlučila pretvoriti u gromovit pljusak koji je donio „obavezno skretanje“ u prvu birtiju uz cestu. Da je pljusnulo samo 20 sekundi kasnije, promašio bih je sigurno, ali mi je baš drago da nisam.

Konobar je pasionirani biciklist koji se uskoro sprema otići voziti po Francuskoj (prijatelj mu je sada na nekoj „bolesnoj“ turi od mjesec dana po središnjoj Aziji), a jedini gost razgovorljiv i pametan. Špricer po špricer i krenulo je tipično pretjerivanje o rizicima iz vašega kraja. Imam dojam da su takve priče univerzalnog karaktera, gotovo gdje god sam dolazio bilo je sigurnije nego bi to domaćini uz čašicu predočavali.

„Gde ćeš s biciklom, momak? Nemoj ga ostavljati bilo gde. Ne pomaže ni ako je vezan. Znaš šta mi ovde zovemo 'ciganski triatlon'? Kad tip ode peške na jezero, tamo malo pliva i onda ode kući s prvim biciklom kojeg nađe. I onda ga proda za par dinara“, smije se i vrti glavom u isto vrijeme malo stariji bećar i odmah me uči u koje sam mjesto skrenuo.

„Je l' ti znaš da je Futog bilo najveće selo u bivšoj Jugi? Je l' da ne lažem?“, okreće se konobaru i dobiva potvrdan odgovor.

Kasnije sam saznao da su bili poznati i po famozno dobrom kupusu. To nije spomenuo, ali ostavili su sjajan dojam koji će vas pratiti duž cijele Dunavske rute (koja je, usput, dio službene europske magistrale broj 6 za bicikle koja spaja Atlantik i Crno more).

Nakon kiše, došlo je vrijeme za poći. Ta cesta kroz Vojvodinu, koja vodi od Bačke Palanke do Novog Sada, daleko je lošija na rubovima (što je jako važno za bicikle) od hrvatskog standarda, ali kad uđete u Novi Sad, sve zaboravite u tri minute. Cijelim gradom raspoređeni su i umreženi prostrani perivoji samo za bicikle. I sjajna nuspojava je što je za pedalama daleko više starijih građana nego, primjerice, u Zagrebu.

Nisu baš po infrastrukturi na razini Amsterdama ili Kopenhagena, ali nisu ni daleko. Nekoliko prijatelja iz Zagreba i Novog Sada učinili su boravak u gradu bitno elegantnijim i ujutro – rikverc.

Kad se čovjek razmazi

Pronalazak uz cestu (mjesto Begeč, čini mi se) pola kilograma breskvi za dvije kune (25 eurocenti) čovjeka potjera i na razmišljanje. U Vojvodini su cijene (i plaće) osjetno niže nego u Hrvatskoj, ali svejedno. Plaćamo smeća sa slikom breskve u raznim tetrapacima višestruko skuplje, a kopija nikada ne može biti kao svježe ubrani original. Za dvije kune uz cestu zapravo dobijete najukusniji sok na svijetu.

Da ne bi sve prošlo u idili pobrinula se guma koja se iz meni sasvim nerazumljivog razloga ispuhala 10 kilometara prije Vukovara. Komplikacije i „uživanje“ na jarkom suncu za kraj puta, ali nema veze. Nije ni dobro kada je nešto sasvim idealno, čovjek se brzo razmazi.

Nema dilema, tu rutu biciklom želim prolaziti opet. Sad već znam gdje je barem jedna zabavna birtija i breskve ravno iz raja. Za napuniti dušu i želudac, ostatak dobrog provoda onda već nekako dođe po inerciji.

*Autor je sportski novinar na tportalu i kolumnista Al DŽazire