Selektivna amnezija: Hrvatski negatori holokausta

Sedamdeset i šest godina nakon što ih je snimio policijski fotograf, portreti se u formi triptiha nalaze na zidu spavaće sobe Goldsteinova sina Daniela, u jednom od sivih stambenih blokova zagrebačke četvrti Zapruđe.

Daniel, 85-godišnji povjesničar i aktivist za ljudska prava, imao je devet godina na početku Drugoga svjetskog rata kada mu je djetinjstvo uništeno hapšenjem njegova oca u tek osnovanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Ivo Goldstein bio je jedan od prvih Židova koji su uhapšeni u Karlovcu.

Završio je u logoru Jadovno, smještenom u podnožju Velebita, gdje je i ubijen u dobi od 41 godine.

Daniel, koji je u znak sjećanja na svog oca nakon rata promijenio prezime u Ivini (Ivin sin), kaže da ni sam ne bi bio među živima da se kao 10-godišnji dječak nije pridružio partizanima pod vodstvom Josipa Broza Tita.

“Nedugo nakon što sam se pridružio partizanima, članovi moje obitelji, uključujući baku i djeda koji su me do tada čuvali, ubijeni su u logorima NDH”, rekao je on. “Nije se uspio spasiti ni moj stric koji je ubijen u Auschwitzu.”

 Foto: Mapa NDH pokazuje lokacije Jasenovca, Zagreba i Jadovna

S obzirom na njegovu životnu priču, nije čudo da je Ivin ljut zbog rastućih glasova u Hrvatskoj koji nastoje umanjiti razmjere ustaških zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu.

Nakon priključenja Hrvatske Europskoj uniji 2013. godine, politička klima dobiva izraženiji desni predznak, pa apologeti ustaštva otvoreno zastupaju svoje stavove na društvenim mrežama, u predavaonama i u najgledanijim televizijskim terminima.

U knjižarama je tako moguće pronaći monografije u kojima se pokušava osporiti teza da je Jasenovac bio ustaški logor smrti, a i među istaknutijim političarima postoje oni koji sumnjaju u genocidnu narav Pavelićeva režima.

Kritičari kažu da je riječ o revizionizmu koji podrazumijeva negaciju holokausta i genocida počinjenih u NDH.

“Negiranje da je Jasenovac bio logor smrti u meni izaziva veliko ogorčenje”, rekao je Ivin. “Smatram da su revizionisti koji tvrde takvo nešto zločinci jer svojim lažima ubijaju žrtve po drugi put. Ne znam kako Vlada to može dozvoljavati.”

Daniel Ivin s fotografijom samoga sebe u dobi od 13 godina. Prema Carskom ratnom muzeju u Londonu, Ivin je najmlađi živući partizan. Foto: Tamara Opačić

Ljudskopravaški aktivisti tvrde da se nekoliko posljednjih koalicijskih vlada, predvođenih HDZ-om, prave slijepima na buđenje neofašističke nostalgije, čime dopuštaju bujanje govora mržnje.

Također optužuju državne institucije da ne provode dopunjene odredbe Kaznenog zakona, koje su stupile na snagu 2013. godine tokom priprema za ulazak Hrvatske u EU i kojima se zabranjuje javno poricanje, znatno umanjivanje ili odobravanje zločina genocida.

Efraim Zuroff, koji je više od 40 godina posvetio gonjenju nacista u sklopu Centra Simon Wiesenthal, opisuje Hrvatsku kao jednu od država koja je nekada bila kolijevka holokausta, a danas je „kolijevka njegove distorzije”.

Hrvatsku smješta uz Estoniju, Latviju, Litvu, Ukrajinu, Mađarsku i djelomično Poljsku, odnosno uz zemlje Istočne Europe u kojima je, kako kaže, prisutna selektivna amnezija po pitanju zločina koje su počinili kolaboracionisti, kvislinzi i lokalni antisemiti.

“Ono što je specifično za ove države jest da nekadašnje borce za neovisnost i protiv komunizma nastoje pretvoriti u nacionalne heroje”, rekao je Zuroff u telefonskom intervjuu iz svog ureda u antifašističkoj organizaciji sa sjedištem u Jeruzalemu.

“U pojedinim slučajevima riječ je o osobama koje su odgovorne za ubojstva židovskih građana u holokaustu, što bi trebalo biti dovoljno da ih se diskvalificira.”

U znak protesta zbog, kako tvrde, blagonaklonosti Vlade prema simpatizerima ustaštva, predstavnici srpske i židovske zajednice kao i antifašističkih organizacija posljednje su dvije godine bojkotirali državnu komemoraciju u Jasenovcu.

Posebno ih je razljutila ploča s natpisom “Za dom spremni”, odnosno s ustaškim ekvivalentom nacističkom pozdravu “Sieg Heil”, koju su u neposrednoj blizini jasenovačkog logora u novembru prošle godine podigli hrvatski veterani rata 1990-ih.

Ploča s uklesanim “Za dom spremni”, sloganom iz Drugog svjetskog rata, u Jasenovcu se nalazila sve do septembra. Foto: Tamara Opačić

Nakon što je mjesecima kritizirana zbog toga što nije reagirala na postavljanje ploče, Vlada je u septembru donijela odluku da ju se premjesti u obližnju Novsku.

Mnogi smatraju da je i dalje riječ o lošoj odluci koja je donesena prekasno.

“Kada se počnu događati fašističke pojave u društvu, onda to kod Židova izaziva nelagodu”, rekla je Sanja Zoričić Tabaković, sutkinja i predstavnica židovske nacionalne manjine u Zagrebu.

“Ali kada nadležna tijela ne reagiraju, to izaziva strah jer onda ne znate kuda nas to zapravo može odvesti.”

Sutkinja Sanja Zoričić Tabaković govori da u židovskoj zajednici u Hrvatskoj postoji strah. Foto: Tamara Opačić

U godišnjem izvještaju pučke pravobraniteljice objavljenom u maju navodi se da su u Hrvatskoj prisutni rast govora mržnje kao i revizija holokausta.

“Sve je više medija koji šire predrasude i stereotipe, objavljuju huškačke napise prema manjinskim skupinama, rehabilitiraju ustaški režim te znatno umanjuju ili negiraju zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu”, navodi se u izvještaju.

Među najglasnije revizioniste spadaju članovi Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, nevladine organizacije u čijem se članstvu nalaze novinari, učitelji, sveučilišni profesori i katolički svećenici.

Članovi Društva zastupaju teoriju da je Jasenovac za vrijeme ustaša bio tek radni logor te da je logorom smrti postao tek kada su ga nakon Drugog svjetskog rata preuzeli Titovi partizani.

Riječ je o teoriji koja nema uporište u nebrojenim službenim dokumentima i svjedočanstvima, kao ni u radovima eminentnih svjetskih povjesničara i stručnjaka za holokaust.

Nataša Mataušić, povjesničarka i predsjednica Upravnog vijeća Spomen-područja Jasenovac, kaže da ne postoje dokazi da su jugoslavenski komunisti vodili logor nakon rata.

“Oni [članovi Društva] upotrebljavaju dokumente koji se čuvaju u Državnom arhivu i koje smo mi godinama koristili, samo ih interpretiraju onako kako im odgovara”, rekla je ona. “Na primjer, činjenicu da je smrt osobe koja je u Jasenovcu ubijena 1943. proglašena 1946. oni koriste kao dokaz da je ta osoba uistinu ubijena 1946.”

Igor Vukić, tajnik Društva, brani rad te organizacije.

“Mi kažemo da je to ono što smo pronašli i doista nismo ništa zatajili što nam ne ide u prilog”, govori on.

Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, tvrdi da Jasenovac za vrijeme Drugog svjetskog rata nije bio logor smrti.

Suočavanje s prošlošću

Na postavljanje ploče u Jasenovcu Vlada je u decembru prošle godine odgovorila osnivanjem posebnog vijeća sastavljenog od stručnjaka čiji je zadatak sastaviti preporuke “za suočavanje s prošlošću”.

Vukić kaže da je Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac od tadašnje Vlade zatražilo da njegovi članovi sudjeluju u radu vijeća, kojemu je zadatak i da ustanovi kako bi se povijest trebala predavati u školama te koje bi obljetnice trebalo službeno komemorirati.

Prema Vukićevim tvrdnjama, prijedlog je podržao Božo Petrov koji je u tom periodu obnašao dužnost predsjednika Sabora i Mosta, stranke koja je tada bila dio vladajuće koalicije.

Vukić kaže da su njihovi “prijatelji iz zemlje, Europe i svijeta” poslali dopise u kojima su se založili za to da se članove Društva uključi u rad vijeća te da su te dopise adresirali na Petrova.

Sredinom februara, dva tjedna prije nego što je vijeće službeno oformljeno, Petrov je premijeru Plenkoviću uputio dopis u kojem mu je proslijedio pristigle poruke podrške.

“Ovim Vam putem u privitku dostavljam prijedloge da se u rad povjerenstva za suočavanje s prošlošću uključe predstavnici Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac”, napisao je u dopisu koji je ustupljen Balkanskoj istraživačkoj mreži (BIRN).

Međutim, BIRN nije dobio na uvid proslijeđene prijedloge kao ni informaciju o tome tko ih je poslao.

Petrov je odbio poziv za intervju, ali Ružica Popović, glasnogovornica Mosta, kazala nam je kako činjenica da je proslijedio dopise ne znači i da ih podržava.

“Oni [ured predsjednika Sabora] prosljeđuju sve zaprimljene prijedloge”, rekla je.

Vlada je na kraju odbila molbu Društva za sudjelovanjem u radu vijeća.

Nataša Mataušić iz Spomen-područja Jasenovac smatra da bi trebalo zabraniti rad Društva.

“Ono što oni doista rade je negiranje genocida i holokausta koji su počinjeni u NDH”, rekla je ona.

Upitan da odgovori na takve tvrdnje, Vukić je rekao: “Kada se spomene genocid, onda se često povezuje sa Srbima. E, ako ćemo o tome, to negiramo.”

“Naravno da ne negiramo holokaust. Što se tiče Židova, to nitko ozbiljan, nitko pametan ne može negirati i ne suosjećati s tim”, nastavio je.

Međutim, pregledom Facebook-profila svećenika Stjepana Razuma, predsjednika Društva koji je zaposlen u Hrvatskom državnom arhivu, otkrili smo nekoliko video-priloga poznatih negatora holokausta upotpunjenih njegovim odobravajućim komentarima.

Tako je 17. maja podijelio video Richarda Williamsona, britanskog katoličkog biskupa kojeg je njemački sud 2013. osudio zbog negiranja holokausta, u kojem govori: “Vjerujem da povijesni dokazi izrazito stoje u suprotnosti s time da je šest milijuna Židova namjerno ubijeno u plinskim komorama kao produkt namjerne politike Adolfa Hitlera.”

Razum je video upotpunio statusom: “Hrabar čovjek! Čestitka!”

Prikaz Facebook-profila svećenika Stjepana Razuma

Predsjednik Društva je odbio zahtjev za telefonskim razgovorom, ali složio se da na postavljena pitanja odgovori e-mailom.

Upitan da podjeli svoje mišljenje o Williamsonovim stavovima, napisao je: “Bogu sam zahvalan što živim u Republici Hrvatskoj, koja je slobodna i demokratska država, a blagodati toga su da slobodno mislimo, slobodno govorimo, slobodno se koristimo FB [Facebookom], slobodno komentiramo, slobodno istražujemo, slobodno se bavimo znanstvenim radom, slobodno propitujemo, slobodno se čudimo, slobodno čestitamo…”

Poznati revizionisti

Aktivisti za ljudska prava tvrde da umanjivanje zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu ne predstavlja ništa novo u Hrvatskoj. Takve su pojave bile osobito učestale tokom rata 1990-ih, kada je antisrpski sentiment bio izrazito prisutan.

Godine 1989. objavljena je knjiga Bespuća povijesne zbiljnosti koju potpisuje Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik izabran na demokratskim izborima. U knjizi tvrdi da se procjene od šest milijuna ubijenih Židova u holokaustu zasnivaju na “previše emocionalno pristranim svjedočanstvima i na jednostranim i pretjeranim podacima poratnog obračunavanja ratnih zlodjela i razračunavanja s poraženim počiniteljima ratnih zločina”.

Tuđmanu također navodi: “Židov ostaje Židov, pa i u logoru Jasenovac. Oni su u logoru zadržali sve svoje mane no s tim da su one sada vidnije. Sebičnost, lukavstvo, nesolidnost, tvrdičluk, podmuklost i konfidentstvo su njihove glavne odlike.”

Politolozi tvrde da je Tuđman bio prvi političar koji je pokušao izjednačiti fašističke zločine s onima koje su počini komunisti, uključujući ubojstva ustaša, zatvorenika NDH i civila koja su počinili jugoslavenski partizani netom po završetku rata.

Smatraju da su njegovi napori u jednoj mjeri bili reakcija na jugoslavensku historiografiju koja je desetljećima tvrdila da je u Jasenovcu ubijeno oko 700.000 žrtava, a ne 83.125 kako se navodi u još uvijek nedovršenom popisu JUSP-a Jasenovac.

Naime, dok su hrvatski nacionalisti krajem 1980-ih i početkom 1990-ih nastojali umanjiti broj ubijenih, oni srpski te su iste brojke višestruko udvostručili ne bi li Hrvate prikazali kao genocidan narod. Tako je Vuk Drašković, vođa Srpskog pokreta obnove, 1985. napisao da je u NDH ubijeno više od milijun i pol Srba.

U međuvremenu, Stjepan Mesić, drugi hrvatski predsjednik, ove je godine odstupio s dužnosti počasnog predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista nakon što su se u javnosti pojavile snimke iz 1992. na kojima dovodi u pitanje karakter jasenovačkog logora.

“Ljudi su ubijani, ali prije dolaska u Jasenovac”, rekao je on na snimci. “Kad bi netko došao u Jasenovac, on je praktički bio spašen jer bio je potreban kao radnik.”

Nema kaznenih progona

Pravnici kažu da se pitanje da li su javne izjave poput ovih protuzakonite ili ne svodi na interpretacije Kaznenog zakona.

Za razliku zakona ostalih EU članica, kao što su Njemačka ili Austrija, hrvatski Kazneni zakon ne referira se doslovno na holokaust ili zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu.

U članku 325 Kaznenog zakona navodi se da onaj koji “javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina” može dobiti kaznu zatvora u trajanju do tri godine.

Iz Ministarstva unutarnjih poslova odgovoreno nam je da policija nikada nije podigla kaznenu prijavu u skladu s odredbama spomenutog zakona.

“U Hrvatskoj to mora biti učinjeno na način koji je podoban da se širi nasilje ili mržnja prema društvenoj skupini u odnosu na koju su zločini počinjeni”, objasnila je Vesna Alaburić, zagrebačka odvjetnica. “Radi se o subjektivnom odnosu prema kaznenom djelu, što je poprilično teško dokazati.”

Prema posljednjim dostupnim podacima njemačkog Ministarstva pravosuđa, u 2015. su godini u toj zemlji osuđene 93 osobe zbog negiranja, opravdavanja ili relativiziranja genocida koji su počinili nacisti. Njih šestero osuđeno je na kaznu zatvora.

Austrijsko državno odvjetništvo lani je zaprimilo 75 prijava koje se odnose na poricanje, relativiziranje, odobravanje ili opravdavanje nacističkog genocida ili drugih zločina protiv čovječnosti. U 2016. je godini zbog istih zločina četvero ljudi završilo u zatvoru.

BIRN je poslao upite na adrese 22 općinska državna odvjetništva, tražeći očitovanje o tome jesu li ikada zaprimili kaznene prijave koje se odnose na javno odobravanje, poricanje ili znatno umanjivanje holokausta ili drugih genocida počinjenih u Drugom svjetskom ratu.

Od pristiglih 20 odgovora, dva su bila potvrdna.

U 2013. su ljudskopravaške udruge podnijele kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Kutini protiv Josipa Miljka, bivšeg predsjednika ekstremno desne Hrvatske čiste stranke prava, zbog umanjivanja broja ubijenih u Jasenovcu.

Kako se navodi u prijavi Centra za mirovne studije, Documente i Građanskog odbora za ljudska prava, Miljak je zanijekao rezultate istraživanja Spomen-područja Jasenovac koji dokazuju da je u tom logoru ubijeno više od 83.000 ljudi.

U prijavi se navodi i da je Miljak uputio e-mail Nataši Jovičić, bivšoj ravnateljici Spomen-područja, u kojem joj je poručio: “Vaše laži i mržnja prema svemu što je hrvatsko doprinose vašem kraju”, što su ona i aktivisti protumačili kao prijetnju.

Prema rješenju koje je BIRN dobio na uvid, Općinsko državno odvjetništvo na kraju je odbacilo kaznenu prijavu s objašnjenjem da prilikom navodnog umanjivanja razmjera ratnih zločina nije postojao “element javnosti kao bitan element kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju”.

Odvjetništvo je ipak odlučilo da će zbog prijetnji protiv Miljaka podnijeti optužni prijedlog za prekršaj. Godine 2015. sudac Prekršajnog suda u Kutini Robert Strniščak oslobodio ga je. I Strniščakovo ime našlo se u medijima jer je tokom suđenja i sam dovodio u pitanje broj od 83.000 jasenovačkih žrtava.

U međuvremenu je 2016. godine Antifašistička liga RH podnijela kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, u kojoj redatelja Jakova Sedlara optužuje za “javno poticanje na nasilje i mržnju”.

Liga u prijavi tvrdi da se Sedlar u svom dokumentarnom filmu Jasenovac – istina, u kojem je osporavano da je Jasenovac bio logor smrti, obrušio na nacionalne manjine u Hrvatskoj, prije svega na Srbe.

“[Sedlar] je prešućivao znanstveno utvrđene činjenice o genocidnosti NDH”, navodi se u prijavi.

Redatelj je odbacio optužbe, a za svoj je rad u maju ove godine primio Nagradu Grada Zagreba.

“U tijeku su potrebni izvidi u cilju prikupljanja svih relevantnih informacija i obavijesti potrebnih za donošenje državnoodvjetničke odluke”, odgovoreno nam je e-mailom iz Općinskog državnog odvjetništva.

 ‘Otrovni koktel’

Treću kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Puli sredinom su oktobra podnijele tri udruge za ljudska prava, i to protiv blogera kojeg opisuju kao širitelja govora mržnje i negatora holokausta.

“Iza svega stoji konkretna osoba s imenom i prezimenom”, rekao je Dražen Hoffmann, istraživač udruge GONG i jedan od autora prijave. “Taj čovjek je svoje online djelovanje posvetio antisemitizmu, afirmaciji nacističkih ideja i negiranju holokausta.”

Do objave ovoga teksta Odvjetništvo nije donijelo odluku u spomenutom predmetu.

Okružen knjigama i starim novinama u uredu s pogledom na glavni zagrebački trg, na zadnjem katu zgrade iz 19. stoljeća, Hoffmann pomaže u vođenju internetske stranice koja građanima omogućuje da, među ostalim, prijave slučajeve negiranja holokausta i fašističke grafite.

Ovaj 31-godišnji politolog govori da je govor mržnje u porastu od kraja 2013. godine, kada je radikalno krilo HDZ-a osjetilo da politički kapital može crpiti iz potpirivanja antisrpskih sentimenata, koji su se pojavili na prosvjedima protiv postavljanja ćiriličnih ploča u Vukovaru.

“Riječ je o otrovnom koktelu čije odjeke i proplamsaje i dalje čujemo i vidimo u javnosti”, rekao je on. “Revizionizam je ovdje s misijom da ocrni nasljeđe antifašizma, a onda i da bi se taj isti antifašizam u potpunosti poistovjetio sa srpstvom, a ono sa zločinima i agresijom iz prethodnog rata.”

HDZ nije odogovrio na pitanja upućena e-mailom kao ni na telefonski poziv.

Hoffmann tvrdi da ulazak Hrvatske u EU također predstavlja prekretnicu jer nakon pristupanja toj zajednici nisu uspostavljeni daljnji sustavi zaštite ljudskih prava.

“Potpuno je točno da nakon što neka zemlja uđe u tu zajednicu, odnosno nakon što je uvjetovanje završeno, neki standardi znaju pasti”, kaže on.

Upitan o praćenju situacije s ostvarenjem ljudskih prava u Hrvatskoj, glasnogovornik Europske komisije Christian Wigand odgovario je da je Europska unija radila na suzbijanju korištenja protuzakonitog govora mržnje sa zemljama članicama kao i s kompanijama u čijem su vlasništvu društvene mreže.

“U našim društvima, bilo online ili offline, nema mjesta za govor mržnje ni za radikalnu propagandu”, odgovorio je on.

Efraim Zuroff iz Centra Simon Wiesenthal smatra da najveća odgovornost ostaje na Vladi, koja problem treba početi rješavati s vrha. “Napokon trebaju priznati povijesnu istinu i reći ljudima: ‘Ovo su činjenice, morate živjeti s njima, shvatiti što se dogodilo i napraviti sve moguće da se takvo nešto više nikada ne ponovi’”, rekao je on.

Kolaboracionisti u Srbiji

Viši sud u Beogradu još uvijek odlučuje o mogućoj posthumnoj rehabilitaciji Milana Nedića, vođe marionetske vlade u Srbiji od augusta 1941. do oktobra 1944.

Prema izvještaju State Departmenta SAD-a o stanju vjerskih sloboda u svijetu, Nedićeva je vlada odgovorna za ubojstva 90 posto židovske populacije u toj zemlji tokom holokausta.

Proces za njegovu rehabilitaciju, koji su pokrenuli Nedićevi potomci, u toj je državi, koja se u nalazi u procesu pregovora za ulazak u EU, naišao na podijeljena mišljenja.

Antifašistički su se prosvjednici ispred suda suočili s njegovim podržavateljima odjevenima u crninu, koji tvrde da je Nedić tokom Drugog svjetskog rata pružio utočište za 600.000 Srba s cijelog Balkana.

“Netko da bi rehabilitovao nacistički režim mora da i sam bude nacista, a Nedić to nije bio”, rekao je Aleksandar Nedić, pranećak vođe iz doba Drugoga svjetskog rata i samoprozvani srpski nacionalist.

Aleksandar Nedić, praunuk Milana Nedića. Foto: Tamara Opačić

Sjedeći na klupi ispred zgrade izgrađene u socijalizmu, u beogradskoj četvrti Banovo brdo, rekao je da su sudske rasprave, bez obzira na to što će sud na kraju odlučiti, omogućile da se čuju drugačiji narativi povijesti od onog komunističkog koji smatra lažnim.

“To vam je kao skidanje kilograma”, rekao je on. “Koliko godina ste ih dobivali, toliko vam godina treba da ih skinete. Tako je i sa istorijskim rehabilitacijama. Koliko godina da je pričana laž, sada mora da se priča istina.”

Međutim, povjesničar Milan Radanović, autor knjige Kazna i zločin – snage kolaboracije u Srbiji i veliki protivnik Nedićeve rehabilitacije, kaže da tek manjina građana Srbije podržava taj proces.

“Nijedna evropska zemlja nije sudskim putem rehabilitovala svog kvislinga”, rekao je on. “Nedić je itekako znao da su desetine hiljada Židova, Roma i srpskih civila odvedeni u logore i potom ubijeni.”

Beogradski je sud 2015. poništio presudu kojom je Dragoljub Draža Mihailović, vođa četničkog pokreta, zbog izdaje i kolaboracije s nacistima 1946. osuđen na smrt.

U maju ove godine je Viši sud u Valjevu rehabilitirao Nikolu Kalabića, komandanta zloglasne četničke Gorske kraljeve garde, kojeg su poslijeratne jugoslavenske vlasti osudile zbog suradnje s nacistima i zbog drugih zločina.

Tamara Opačić je izvršna urednica tjednika Novosti iz Zagreba. Ovaj članak nastao je u okviru “Balkanske stipendije za novinarsku izvrsnost”, uz potporu ERSTE fondacije i fondacije Otvoreno društvo, u suradnji s Balkanskom istraživačkom mrežom. Kompletan tekst može da se pročita na linku.