Septembarski ritual - rasprava o minimalcu 1Foto: Danas arhiva

Priča o minimalcu na kratko postaje medijski popularna svakog septembra kada Socijalno-ekonomski savet pregovara oko njegove visine.

Ritual je već dobro poznat – sindikati izlaze sa skromnim zahtevima, poslodavci izbacuju manično-paranoične fraze o „povratku u komunizam“ do koga bi dovelo ispunjavanje tih zahteva, pregovori traju petnaest dana sve dok država ne dođe do kvazisolomonskog rešenja koje, nekako, uvek ide na ruku onima koji su unutar ove priče već u privilegovanom položaju. A šta se dešava sa radnicama i radnicima?

Ništa posebno, je li, osim što, u ovom trenutku njih oko 350.000, nastavlja da radi za nedopustivo nisku minimalnu platu. Minimalnu platu koja je, recimo, prošle godine iznosila 143 dinara po satu (odnosno oko 25.000 mesečno). Ipak, odmaknimo se na trenutak od dnevnih manifestacija ove problematike i pogledajmo šta piše u članu 112 važećeg Zakona o radu. Naime, tamo stoji: „pri utvrđivanju minimalne cene rada polazi se naročito od: egzistencijalnih i socijalnih potreba zaposlenog i njegove porodice izraženih kroz vrednost minimalne potrošačke korpe, kretanja stope zaposlenosti na tržištu rada, stope rasta bruto domaćeg proizvoda, kretanja potrošačkih cena, kretanja produktivnosti i kretanja prosečne zarade u Republici“.

Na prvi pogled, sve deluje sasvim jasno i koncizno, kao što to uostalom žanr zakonskih odredbi i nalaže. Međutim, sami početak ove hladne, birokratizovane jezičke formulacije – „egzistencijalna i socijalna potreba zaposlenog i njegove porodice“ – jedini je koji, vodimo li se principima dominatne ideologije, može zvučati apstraktno i biti stvar proizvoljnog osećaja ljudi. Apologete slobodnog tržišta za baš sve druge delove ovog kratkog citata iz Zakona o radu mogu pronaći „adekvatan“ teorijski i naučni aparat kojim će tobože potkrepiti svoju argumentaciju o tome zašto bi ljudi, ipak, trebalo da budu plaćeni za svoj rad ispod svakog dostojanstvenog nivoa.

Bez obzira što je već u brojnim prilikama izlistan čitav niz protivargumenata koji demontiraju njihove floskule – recimo, dovoljno je samo pogledati analize koje su u poslednjih godinu dana u sasvim mejnstrim medijima pisali Maja Krek ili Mario Reljanović, a tu se, naravno, ni izbliza ne iscrpljuje spisak korisne i dobre recentne literature – uglađeni predstavnici kapitala i dalje učeno mašu papirima i, zbunjeni drskošću osiromašenog stanovništva, iznose svoje „objektivne ekonomske tvrdnje“.

Svejedno da li govore o minimalnoj potrošačkoj korpi, merenju stope zaposlenosti ili prosečnoj zaradi, oni su tu da se pozovu na egzaktnost svojih briljantnih ekonomskih uvida ili statističkih merenja, a svi koji iskazuju sumnju u njih tek su neobrazovani populisti i/ili komunistički fanatici.

Ipak, kada se u njihovim prokapitalističkim propovedima dođe do onih zbunjujućih egzistencijalnih i apstraktnih socijalnih potreba stanovništva, neoliberalni pregaoci će reći – poput, recimo, Nebojše Atanckovića iz Unije poslodavaca nedavno na N1 televiziji – da su „zapanjeni“ sindikalnim predlozima o povećanju minimalne zarade, te da se ti procesi moraju odvijati „u skladu sa mogućnostima“. Iz toga sledi da bi isto tako i svi koji žive živote na minimalcu trebalo, eto, da se strpe i da prožive svoj život tako što će se „prilagoditi svojim mogućnostima“. Zvuči samorazumljivo, zar ne? Koliko ti je krevet dug, toliko se i pružiš, kaže mudra reakcionarna narodna poslovica. Ali, zaista, šta to u praksi znači?

Kako se – recimo, u svakodnevici Srbije, njenih prodavnica i šaltera – manifestuje ispunjavanje „egzistencijalnih i socijalnih potreba zaposlenog i njegova porodice“ dok se „prilagođavaju svojim mogućnostima“? Kako, recimo, preživljava porodica – ili, na kraju krajeva, pojedinac – koji treba da 25.000 dinara iskoristi i za plaćanje računa i kirije, kupovinu hrane i elementarnih potrepština u domaćinstvu? Kao i mi što radimo, shodno svojim mogućnostima, rekli bi poslodavci, analitičari i ostali đavolji advokati. Međutim, za razliku od povlašćenosti njihovog, horizont mogućnosti radnica i radnika je sasvim drugačiji – oni rade dodatne poslove, rade na crno, oslanjaju se na druge članove uže ili šire porodice, zadužuju se u bankama i kod zelenaša. Pronalaze nove mogućnosti preživljavanja o kojima ovdašnje elite ne mogu ni da sanjaju.

Ove godine su sindikati izašli sa nešto radikalnijim zahtevom da se minimalac izjednači sa visinom minimalne potrošačke korpe i poveća na 36.000 dinara. Naravno, sam proces izračunavanja minimalne potrošačke korpe je zastareo i problematičan. Naravno, ni tih 36.000 dinara minimalne potrošačke korpe ne bi ni izbliza bilo dovoljno da podmiri mesečne potrebe tročlane porodice koje bi, po modelu, trebalo da korpa pokriva.

Recimo, po tom proračunu, tročlana porodica bi trebalo da troši oko 500 dinara dnevno na hranu – dakle, u prevodu na jezik gladnih stomaka, na jedan hleb, litar i po jogurta, 150 grama jetrene paštete i, ako ostane koji dinar, bombone za decu. Ali, pored i ovog prvog i drugog pomenutnog „naravno“, dolazi nam sad treće, mnogo zlokobnije i očekivanije – naravno, čak ni ti minimalno radikalniji zahtevi nisu prihvaćeni. Poslodavci su na njih, kako smo već ranije pomenuli, ostali „zapanjeni“.

Naravno, čitava priča o minimalnoj zaradi je još višestruko složenija. Recimo, ona bi, prema Zakonu o radu, trebalo da bude najpre izuzetak. Iako se poslednjim izmenama u Zakonu poprilično muti njen smisao, ona je i dalje, formalno, iznos koji bi poslodavac zaposlenima trebalo da isplaćuje samo onda kada postoje negativni trendovi u poslovanju, te ona ne bi trebalo da bude ugovorena cena rada i ne može se isplaćivati duže od šest meseci bez jasnog obrazloženja reprezentativnim sindikatima u okviru preduzeća.

Međutim, postavljanje minimalne zarade kao ugovorene cene rada je više nego tolerisana praksa, u mnogim preduzećima nema reprezentativnih sindikata pa se nema kome ni davati obrazloženje, a mnogi inovoativni poslodavci dosete se da zaposlenima uplate samo dinar ili dva preko minimalne zarade, te na taj način formalno izbegnu kršenje zakona, a faktički postignu njegovo obesmišljavanje. Na koncu, iako ona to zakonski ne bi trebalo da bude, minimalna zarada je postala dozvoljena ugovorena zarada. A, osim toga, nije zgoreg spomenuti da neformalnim ucenama radništvo može biti naterano i da deo tog isplaćenog minimalca gazdama kasnije vraća u kešu, kao neku vrstu perverzne članarine što im je dopušteno da baš oni budu eksploatisani unutar njihove preduzetničke avanture.

U čitavoj ovoj situaciji se svi, da se vratimo na retorički cinizam predstavnika kapitala, ponašaju prema vlastitim mogućnostima – poslodavci prema gotovo neograničenim mogućnostima da vrše zloupotrebe kako zakona, tako i radništva, a radništvo prema gotovo neograničnim mogućnostima poniženja koje mora da podnese u borbi za golu egzistenciju.

Problemi u ovoj priči se tu ne završavaju. Prema važećem Zakonu o radu, zaposleni ima pravo na minimalnu zaradu za standardni učinak i vreme provedeno na radu. Radni učinak, po propisima, određuje se na osnovu kvaliteta i obima obavljenog posla, kao i odnosa zaposlenog prema radnim obavezama.

Drugim rečima, poslodavac zaposlenom koji nije ostvario standardni učinak ima pravo da isplati i platu manju od zakonskog minimuma. Međutim, čitava ta stvar ne bi bila sporna da radni učinak nije postao stvar individualne procene, a ne poslovnih standarda. Osmočasovno radno vreme sasvim je fleksibilizovano, a osnovna radnička prava – recimo, na slobodne dane, bolovanja, pa i pauze u toku radnog vremena – su zamagljena.

U takvoj atmosferi, na prvu može izgledati da je radni učinak izgubio jasnu definiciju, ali zapravo, ako malo bolje pogledamo, desilo se sasvim suprotno – on je dobio novu, vrlo preciznu definiciju po kojoj će „radni učinak biti onakav kakvim poslodavac bude želeo da ga predstavi, a ako vam to smeta, izvolite, vrata su tamo, ima kome neće smetati“.

Međutim, uprkos čitavom nizu komplikacija koje prate ovu priču – a samo smo neke ovde apostrofirali – kada se povede razgovor u kome se tek nagovesti da bi trebalo zahtevati dostojanstveniju cenu rada i istinski radikalizovati borbu, entuzijasti slobodnog tržišta padaju u pravednički, neoliberalni trans.

Visoko u zrak podižu svoje ekonomske udžbenike, na društvenim mrežama dele citate Margaret Tačer o tome kako je problem sa socijalizmom taj što isisava tuđi novac, slegajući ramenima jadikuju nad svojim malenim kapitalističkim mogućnostima, a sve one koji se bore za društvo u kojem bi preraspodela novca bila pravednija proglašavaju ekonomskim neznalicama, utvarama totalitarizma ili već nekim trećim prigodnim zvanjem.

Osnovni argument koji isporučuju je da bi povećanje cene rada dovelo do neodržive ekonomije koja bi potpuno devastirala naše društvo. Iako, naravno, njihove tlapnje nemaju veze sa istinskom brigom za društvo koliko sa očuvanjem njihovih vlastitih privilegija, hajdemo na trenutak, barem za potrebe misaonog eksperimenta, da zamislimo da su oni možda u pravu i da bi značajno povećanje cene rada zaista dovelo do potpunog kraha društva u kom živimo.

Na ovom mestu molimo sve čitaoce i čitateljke da zatvore oči, duboku uzdahnu i zamisle taj krah najstrašnije što mogu – naravno, u skladu sa mogućnostima svoje imaginacije. Jeste li to uradili? Ne? Nećete da se bavite time? Pa, da, naravno da nećete. Promućurno ste čitateljstvo koje uviđa besmislenost takvog misaonog eksperimenta. Naime, zašto biste zamišljali imaginarni raspad do kojeg bi doveo pokušaj da se pravila igre postave na drugim, pravednijim osnovama kada već živite u jednom permanentnom društvenom raspadanju? Jer kako drugačije nazvati društvo u kojem osamdeset posto stanovništva ima mesečne prihode manje od 340 evra?

U kome četrdeset posto stanovništva ima prihode manje od minimalca? U kojem sedamdeset posto stanovništva ima prihode manje od zvanične minimalne potrošačke korpe? U društvu koje je, gledano prema nejednakostima, prvo u Evropi?

Naravno, vladajuće elite – u raznim svojim agregatnim stanjima, od ekonomske preko političke do intelektualne – ako i ne ustuknu od opovrgavanja ovakvog poraznog stanja, smisliće već neki razlog zašto je ono takvo. Ne umemo da radimo, ne shvatamo preduzetnički svet oko sebe, zadojeni smo klicom socijalističkog samoupravljanja ili možda, setimo se one stare parapolitičke floskule, „naš kapitalizam još uvek nije pravi kapitalizam“.

Doduše, Nebojša Atancković je u već pomenutom intervjuu dao i inovativan doprinos u objašnjavanju kraha – trenutnog, ne potencijalnog – po kome su društva na periferiji globalnog tržišta razvaljena jer „nam je takva sudbina“. Međutim, eto, dok se ne reše svi ti problemi – dok ne naučimo da s ljubavlju i elanom radimo po dvanaest sati dnevno slabo plaćene mehaničke poslove, dok ne postanemo svi kreativni preduzetnici iako imamo potpuno drugačije startne pozicije na tobože slobodnom tržištu, dok ne iskorenimo aveti socijalističke prošlosti od koje ionako nije ostao ni kamen na kamenu, dok konačno ne uvedemo taj pravi kapitalizam, a i dok ne pobedimo u metafizičkoj borbi sa sudbinom – elite nam, sasvim cinično, poručuju kako bi svi trebalo da se prilagodimo svojim mogućnostima.

Ali šta ako nije rešenje u tome da se prilagođavamo svojim mogućnostima i tuđim interesima? Šta ako je rešenje u tome da se društvo prilagodi našim potrebama? Viša cena rada, bolje zakonske regulative koje bi štitile prava zaposlenih i ograničavala moć poslodavaca, postavljanje interesa ogromnog dela stanovništva ispred privilegovane elite, progresivno oporezivanje i prestajanje tetošenja krupnog kapitala možda nisu potezi dovoljni za izgradnju tako kompleksne građevine kao što bi to bila građevina pravednijeg sveta, ali, budimo pošteni, nisu to ni mali, ni nebitni koraci u tom pravcu.

A svet oko nas već toliko grca u nejednakostima i nepravdi da se čini da nam ne preostaje ništa drugo nego da krenemo baš u tom pravcu njegovog radikalnog menjanja.

Autori su aktivisti Levog samita Srbije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari