Foto: EPA-EFE/STRINGERIzgradnja i dovršenje Pelješkog mosta u redovima vladajuće političke nomenklature na čelu s HDZ, ali i gotovo svekolike oporbe, dakako uz svesrdno, pompozno sekundiranje vodećih nacionalnih medija, euforično je okarakterizirana veličanstvenim građevinskim poduhvatom; „trijumfom hrvatske snage, volje i upornosti“, čime je RH pokazala što je sve kao zemlja sposobna učiniti.
Most, „građevinski dragulj“, svečano je otvoren 26. srpanja 2022, u nazočnosti najdičnijih sinova Lijepe naše i svi govornoci, od predsjednika RH, Z. Milanovića, preko premijera A. Plenkovića, do ministra branitelja T. Medveda, unisono su naglasili kako je dovršenjem ovog „najvećeg poratnog nacionalnog projekta“ konačno dokinut teritorijalni diskontinuitet nastao prije više od 300 godina kad je tadašnja Dubrovačka republika prepustila dio obale Otomanskom carstvu.
Danas se, ponavljaju svi govornici, stvarno i simbolički Hrvatska i na teritorijalnoj razini povezala i ujedinila i to je pobjeda „našeg zajedništva“ nalik onoj u Domovinskom ratu.
PARADA KIČA I INTERESA: Naravno, sve prigodničarske govorancije uvijek su (pre)pune floskula i ispraznosti, ali u pristojnim se društvima pazi da se i u takvim prigodama ipak ne pretjera i da se državni velikodostojnici drže činjenica, te da pošalju građanima nekakvu suvislu poruku koja nije samo svojatanje zasluga, pa čak i za ono što (ni)su napravili.
Ali, mi ne znamo za mjeru; parada kiča, količina poluistina i laži su naprosto nepodnošljivi, pa krenimo redom: glavni projektant mosta je ugledni slovenski arhitekt Marjan Pipenbaher, radove je sa svojim radnicima izvodila velika kineska tvrtka (China Road and Bridge Corpration), a izgradnju objekta je financirala EU s 357 milijuna eura nepovratnih sredstava (85 odsto svekolikih troškova), uz napomenu da će ukupna cijena projekta, s pristupnim cestama iznositi 526 milijuna eura, tako da se Elisa Ferreira, povjerenica EK za koheziju i reforme imala čime pohvaliti rekavši: „Ovaj je most simbol europske solidarnosti i pokazatelj financijske i političke potpora RH“.
Radovi su trajali gotovo 1.300 dana, sam je most dugačak 2.404 metra, a pristupna autocesta prolazi kroz četiri tunela, prelazi tri kraća mosta i dva vijadukta, a traka koja zaobilazi BiH iznosi 30 km i sada se pitam(o): gdje se to skrila toliko hvaljena i u svečanim govorancijama isticana „intelektualna kapacitiranost“ i „hrvatska snaga, volja i upornost“?
Naravno, elegantno se zaboravilo kako bi izgradnja koridora kroz BiH bila daleko jeftinija i pametnija (praktički već ranije usuglašena između dvije države) i da se ovaj megalomanski projekt mogao razbit na nekoliko manjih i time bi se postigli višestruko veći i bolji efekti i ostvarila efikasnija iskoristivost EU fondova, ali zarad „teritorijalne cjelovitosti“ posvema nepotrebno se zaobišla susjedna BiH i kako tvrdi hrvatski proslavljeni arhitekt Branko Silađin: „Stavljanjem u prvi plan granica, jedinstva hrvatskog teritorija uporno se njeguje ono što je postalo osnovnim nacionalnim ciljem, a ako je nešto izmišljeno i promjenjivo, to su granice“.
Ali, naravno nije sve ni u domoljublju, uvijek se u pozadini žestokih nacionalističkih eskapada kriju novac, interesi i moć; financijski, mešetarski interesi kapitala izprepleteni su s interesim političkih elita, radi se o enormnim zaradama, ali i stranačkim, grupnim, klijentelističkim, pa i osobnim benefitima široke lepeze, jer nije tajna kako su na prve glasove o gradnji mosta pokupovani milijuni kvadrata na Pelješcu (za manje od euro, a danas dostižu astronomske cifre, vrijede više i do 50 puta), nekretninski business se zahuktava, prijeti nova apartmanizacija i betoniranje obale uz more; devastiranje i nedozvoljene intervencije u prostor su ono na što nas opominje arhitekt Silađin, ali malo tko mari što govori jedan stari profesor, iako jasno i argumentirano upozorava da se čini nepopravljiva šteta, a koja se mogla izbjeći. Samo da nije pohlepe i nacionalističke megalomanije, ali što ćeš takvi smo.
Nesporno, profitirat će u prometnom, turističkom, poslovnom i svakodnevnom životu malobrojno lokalno stanovništvo, ali to je ništa spram zarade koju očekuju veliki igrači koji imaju ogromnu financijsku logistiku neophodnu za ozbiljna poslovne ulaganja.
SPOREDNA CESTA U BUDUĆNOST: Također i priča o tristo godina hrvatskog teritorijalnog diskontinuiteta čisti je falsifikat, jer prije tri stoljeća Hrvatske u današnjem smislu nije ni bilo, a u kraljevini Jugoslaviji, dakle prije 80-ak godina (za Banovine Hrvatske) bila je spojena kod Neuma, ali ne spominji mrsko ime unitarističke tvorevine, tamnice hrvatskog naroda.
Također se zaboravilo da su socijalistički građevinski divovi Titove Jugoslavije gradili i izvodili najveće i najzahtjevnije projekte diljem svijeta (s našim radnicima), a danas u nas to rade Kinezi.
Opetovano se naglašava kako je Sarajevo u više navrata opstruiralo izgradnju mosta, dok na koncu Zagreb nije povećao visinu mosta (na 55 metara) kako bi razuvjerio BiH vlasti da ne namjerava spriječiti ulazak većih plovila u njihov akvatorij.
I naravno, pri tomu se ignorira kako je Sarajevo pristalo na zahtjev Vlade RH za izgradnju izoliranog autocestovnog koridora oko Neuma (tehnički bi bio pod kontrolom RH, a pravno i fizički ingerencije bi imala BiH), za uzvrat tražeći povlašteni pristup luci Ploče (koja je uostalom i građena da bi prvenstveno posredovala poslovanju i razvoju BiH privrede), ali se od toga odustalo čim su u Zagrebu shvatili da je Bruxelles voljan (su)financirati projekt mosta koji se može sjajno politički eksploatirati; tj. za tuđe novce megalomanski se projekt može predstaviti kao velika nacionalna pobjeda za koju će zasluge pobrati HDZ i tako se legitimirati kao stranka kojoj je jedinoj istinski stalo do uspostave jedinstvene i cjelovite nacionalne integriranosti državnog teritorija.
Ali, nitko u redovima HDZ, kao ni u ostali strankama, uostalom kao ni u široj javnosti, ne spominje notornu činjenicu kako će svršetkom izgradnje autoputa Trst – Atena, odnosno Jadransko-jonske magistrale, a što će biti pravo rješenje prometne izoliranosti hrvatskog juga, Pelješki most (p)ostati sporednom cestom.
Zapravo, nikad nitko iz svijeta hrvatske politke, izuzev rijetkih stručnjaka u akademskim krugovima, nije racionalno artikulirao i argumentirano obrazložio zašto je problem da put do Dubrovnika ide preko teritorija BiH, odnosno zašto se, pa čak i onda kad su se Zagreb i Sarajevo načelno dogovorili o koridoru, zapravo stalno s hrvatske strane inzistiralo na traženju rješenja isključivo u teritorijalnom „uvezivanju“ RH.
Iako se ovaj projekt nikako nije smio politizirati, tim se putom, od samoga početka upravo i krenulo i na tomu se intenzivno inzistiralo u Zagrebu, a ni Sarajevo nije bez krivnje, iako je svima jasno da BiH daleko više ovisi o RH , nego što Hrvatska ovisi o BiH, kao da se zaboravilo da bi izgradnjom koridora benefiti bili obostrani.
„PRAVA LJEPOTICA“ KORUPCIJE: Od samog početka, odnosno od 1997, kad se počinje ozbiljnije razmišljati o izgradnji mosta (danas si u javnosti bivši predsjednik Sabora i bliski Sanaderov suradnik, Luka Bebić prisvaja sve zasluge za ovu ideju, dok mu to u SDP osporavaju naglašavajući da je prvi o ovome govorio njihov član, Ivan Šprlje, bivši dubrovačko-neretljanski župan, iako i oni izbjegavaju spomenti kako su ga zarad toga ismijavali); ništa nije išlo kako je bilo zamišljeno.
Radovi na izgradnji su u nekoliko navrata (2005. i 2007) bili svečano otvarani, a da se stvarno ništa nije (u)radilo; tadašnja premijerka Jadranka Kosor 2009. je najavila „usporavanje“ nezapočetih radova, da bi za mandata Milanovića (2012) bilo rečeno kako se od svega zarad ekonomske krize odustaje, dok se konačno nije HDZ, koji je u početku samu ideju ismijavao, prihvatio posla shvativši da se može okoristiti fondovima EU, pri tomu politički profitirati, ali i otvoriti široki prostor za unosne poslove i financijske manevre mešetarsko-poduzetničke klijentele s kojom je uvezan.
I stoga je posvema u pravu Branko Silađin kada upozorava da smo, kao društvo trebali ranije i oštrije reagirati, suprotstaviti se svim tim silnim zakulisnim planovima i radnjama, da smo trebali bolje i odgovornije promislit kakve sve trajno negativne posljedice nosi most za nedirnutu, Bogom danu prirodnu ljepotu poluotoka Pelješca, posljedično i za otok Korčulu, pa i Lastovo.
Između ostalog Silađin je konstatirao: „Mi ne vidimo nepotrebno, trajno uništeni krajobraz za potrebe suvišne prometnice koja je interesno pažljivo odnjegovana kao krucijalno nacionalno političko pitanje i kao problem nacionalnog jedinstva…
A novi put do Dubrovnika je duži i već danas, ako se nekome žuri brže će proći preko Neuma… ali tko mari, danas je najprofitabilnija djelatnost trgovanje prostorom i nekretninama, sve je prisutnija prikrivena kolonizacija i jednokratno konzumersko uzimanje našeg najvrijednijeg bogatstva – nacionalnog prostora…
Govoreći o Pelješcu, govorim o cijeloj obali. Mostom Pelješac postaje novi i krupni otvoreni prostor plijena pomahnitalog profita“. Inače, novi je most priznaje Silađin, „prava ljepotica“, graditeljski i estetski prihvatljiv i solidno ukomponiran u okoliš i svojim će izgledom sigurno plijeniti pozornost putnika namjernika, ali iza ove ugodne slike zapravo su skrivene sve kancerogene boljke hrvatskog društva: korupcija, stravični osobni i stranački egoizam i pohlepa, bezdušno devastiranje prirode i najvrijednijih društvenih resursa, odnosno „mahnito zadiranje Društva prema Prirodi“ (Silađin), njegovom vlasništvu, korištenju i gospodarenju.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
