Smešten na najvišim planinama u Evropi i uklješten između Crnog i Kaspijskog mora – Kavkaz je oduvek bio privlačan i istovremeno misteriozan region. Njegov značaj rastao je tokom dugog, postupnog osvajanja carske Rusije u 19. veku. Nazivan je i „južnim Sibirom“, jer je ruska carska uprava tamo proterivala velike pisce poput Aleksandra Puškina („Zarobljenik Kavkaza“) i Mihaila Ljermontova. Klasična ruska figura, „izlišan čovek“, koji je bespomoćan i nigde se ne uklapa, prvi put je opisan u karakteru Pečorina u romanu Ljermontova „Heroj našeg vremena“, čija se radnja dešava na Kavkazu. Čitaoci su takođe očarani podvizima imama Šamila, heroja kavkaskog pokreta otpora u 19. veku.

HLADNI MIR: Kavkaz i Kosovo

Danas će u narednih nekoliko nedelja objavljivati delove knjige „Hladni mir: Kavkaz i Kosovo“, autora Dragan Štavljanina, urednika Balkanskog servisa Radija Slobodna Evropa. Autor u knjizi između ostalog analizira uzroke i posledice proglašenja kosovske nezavisnosti i rata u Gruziji, te da li je nezavisnost Kosova presedan ili jedinstven slučaj u kontekstu činjenice da se Kremlj, intervenišući u Gruziji, pozivao na slične poteze Zapada na Kosovu.

 

I kroz to romansirano viđenje provejavala je slika Kavkaza kao mesta stalnih sukoba. Svaka etnička grupa na Kavkazu tvrdi da je to njena otadžbina još od 11. veka.

Arapski geografi nazivali su Kavkaz „planinom jezika“, jer se na njemu govori više od 40 jezika. Rimski pisci isticali su da treba mnogo prevodilaca da bi se bilo šta obavilo na Kavkazu.

Svakom iole boljem poznavaocu prilika na Kavkazu bilo je jasno da je posle pada sovjetske imperije taj deo sveta tempirana bomba. Unakrsno ispresecane linije vera i nacionalizama, potpirivane gasom i naftom, nisu mogle da opstanu dugo po nestanku Crvene armije i komunističke discipline. Bilo je mnogo starih računa koje je trebalo namiriti, mnogo spornih teritorija i bogatstva kao ulog. Rivalstva na Kavkazu briljantno je opisao Kurban Said u klasičnom romanu „Ali i Nino“ o ljubavi Azera Alija i Gruzinke Nino, kao i izdajničkoj ulozi prijatelja Jermenina, čija je radnja smeštena uoči i posle Oktobarske revolucije 1917.

„Zamrznuti sukobi“ na južnom Kavkazu do skora nisu bili u žiži međunarodne, pre svega zapadne politike, iako je reč o strateški veoma važnom regionu u kojem su Gruzija, Jermenija i Azerbejdžan i koji je uz Balkan, zbog krvavih sukoba tokom devedesetih, bio glavna tačka „novog svetskog nereda“ (the new world disorder), kako ga je nazvao Svante Kornel. Zapad devedesetih nije želeo otvoreni sukob s Rusijom o ovim pitanjima, jer je tadašnji predsednik Boris Jeljcin bio prilično kooperativan prema Vašingtonu i Briselu, kasnije se pokazalo mnogo više nego Vladimir Putin. Pozicija Moskve do avgustovskog rata u Gruziji, definisana je kao „kontrolisanje nestabilnosti“. Podstaći a potom upravljati, odnosno rešavati sukob. To znači da Rusija igra dvostruku ulogu: jednog od protagonista i arbitra.

U međuvremenu, naročito posle napada na SAD 11. septembra 2001. godine, Zapad se fokusirao na druga pitanja, pre svega na rat protiv terorizma.

Južni Kavkaz, s obzirom da je najkraći koridor između Evrope i centralne Azije, zatim da raspolaže znatnim rezervama nafte i gasa, dobija sve veći međunarodni značaj. To područje postaje jedno od ključnih polja za ispoljavanje sve veće surevnjivosti Rusije i Zapada.

U tom smislu, „zamrznuti sukobi“ na Kavkazu jedan su od glavnih instrumenata za odmeravanje snaga, jer ih Moskva koristi za sprečavanje jačanja uticaja Zapada u tom regionu, pre svega širenje NATO-a.

Posle toliko godina, sukobi na Kavkazu možda nisu bili toliko „zamrznuti“, koliko zaboravljeni, pre svega od Zapada. Diplomatska pažnja obnovljena je tek posle proglašenja nezavisnosti Crne Gore 2006. godine i tokom pregovora o statusu Kosova.

Južnim Kavkazom su do kraja 18. i početkom 19. veka uglavnom vladali Persija i Turska, koje je potisnula carska Rusija.

Pošto je tokom istorije to područje bilo pod vlašću velikih sila, nazivi Azerbejdžan, Jermenija, Nagorno Karabah, Gruzija, Abhazija – više su označavali političko-administratinve jedinice u Persiji i Otomanskom carstvu, kasnije i u tadašnjoj carskoj Rusiji, nego države.

Analitičar Radija Slobodna Evropa Liz Fuler navodi da je od Srednjeg veka do početka 19. veka južni Kavkaz bio konglomerat malih kneževina koje su češće međusobno ratovale nego udruženo protiv Persije, Otomanskog carstva ili Rusije koje su okupirali to područje. Republike Gruzija, Jermenija i Azerbejdžan stvorene su tek 1918. posle Oktobarske revolucije u Rusiji i postojale su kao nezavisne države samo nekoliko godina. Stoga polaganje istorijskog prava Gruzije i Azerbejdžana na Abhaziju i Nagorno Karabah nije čvrsto utemeljeno. Gruzija ne može da tvrdi da je Abhazija bila deo njene države 10 vekova. Slično je i u slučaju Azerbejdžana i Nagorno Karabaha.

Nije osnovana ni tvrdnja Abhazije da je vekovima bila poseban entitet u odnosu na Gruziju. Slično se odnosi i na Nagorno Karabah. To su bili više ili manje vazalni, u najboljem slučaju poluautonomni entiteti, koji su koketirali s gruzijskim ili azerbejdžanskim kneževinama. Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari