Boro Kontić: Zločini u Bijeljini uvod u etničko čišćenje 1Foto: Medija centar

Pre početka opsade Sarajeva, aprila 1992. godine, dogodilo se nekoliko zločina, među kojima je i onaj koji su izvršili takozvani Arkanovi tigrovi u Bijeljini.

Fotografija Rona Haviva, gde se vidi kako jedan pripadnik paravojne formacije šutira telo žene na pločniku, koja je obišla svet, postala je prikaz surovosti zločina koji je i danas, 30 godina posle, bez kazne. Na pitanje da li je verovao da će to biti moguće, Boro Kontić, direktor Media centra – Sarajevo, u razgovoru za Danas kaže da se u tako nešto „ne sme poverovati“.

– Bijeljina se desila početkom aprila 1992. godine. To je bio uvod u etničko čišćenje gradova uzduž rijeke Drine (Zvornik, Višegrad, Srebrenica, Foča) koje će trajati cijeli taj mjesec. Tu fotografiju sam ja, kao i većina ovdašnjih ljudi, vidio tek poslije rata. Ali o tom zločinu izvještavali su aprila 1992. sarajevski mediji kroz potresne reportaže Vlade Mrkića u Oslobođenju. Vlado je bio tog dana u Bijeljini, kao i Sejo Omeragić novinar Slobodne Bosne koji je povodom teksta o Bijeljini bio pozvan da svjedoči u Hagu u slučajevima protiv Miloševića i Krajišnika. Vlado Mrkić je, pretpostavljam, a nažalost potpuno nepoznat u Srbiji. NJegova knjiga ratnih reportaža „Nikad više zajedno“ za mene je klasik ovog žanra. Dovoljno je suočiti se sa ovim dragocjenim i poštenim svjedočenjima pa zadati sebi makar naknadni imperativ: ne smije se vjerovati da zločin ostaje bez kazne!

*Kako objašnjavate okolnosti i takav razvoj odnosa srpskih vlasti prema ratno zločinačkoj prošlosti i žrtvama agresije na Bosnu? Zašto im je važno da budu neljudi?

– Da li žele da budu neljudi ne znam, ali da ne žele da se suoče sa svojom ulogom u agresiji na BiH to je jasno. Otvorilo bi to takve procese da je pitanje kako bi njihova armirana vlast opstala. Političari su jedva izgovarali i ono licemjerno – Izvinite. I tu Srbija nije izuzetak. I veće zemlje su „zaboravljale“ svoje zločine i amnestirale zločince. Ali, imate primjer NJemačke koja se poslije prvih 16 godina šutnje (1945 – 1961), hrabro suočila sa vlastitim nacizmom. Ono klečanje Vili Branta, decembra 1970. pred spomenikom u Varšavskom getu je došlo kao prirodna gesta nakon višegodišnje borbe jednog društva da se nadvlada vlastito zlo. Ili kako je Brant rekao: učinio sam to što ljudi inače rade kada jezik zakaže“. Da li je riječ užasno adekvatan opis za posljedice, ovog zaborava prošlosti, po ovdašnja društva? Već sada imate generacije za koje su ratna zbivanja uopšte, a da ne govorimo o pojedinačnim zločinima od Srebrenice, Prijedora do Sarajeva, Vukovara ili Dubrovnika – nepoznanice ili efemerije.

Boro Kontić: Zločini u Bijeljini uvod u etničko čišćenje 2

*Kako žrtve zločina i rata u Bosni gledaju na negiranje, skrivanje, neprocesuiranje počinilaca, odnosno činjenicu da su učesnici u ratno zločinačkoj politici devedesetih danas na vlasti u Srbiji?

– To postoji već kao teorijski obrazac da je završna post ratna faza – poricanje i relativiziranje zločina i genocida. Ali žrtve i njihova udruženja se nisu predali očaju. Znaju da ne mogu promijeniti vlast u Srbiji ali mogu i moraju istrajavati u borbi za pravdu. Opredijelili su se da sistematski izučavaju prošlost, prave arhive, dokumentuju svaki zločin tako da niko sutra neće moći kazati – nisam znao.

*Šta mislite o rečenici koja izaziva bes kako kod političara tako i običnih ljudi, Srba, da je entitet RS nastao na temeljima zločina i genocida?

– Ne vjerujem da će promijeniti mišljenje ali činjenice su ovakve. 12 maja 1992. (rat je tek počeo) Skupština Republike Srpske usvojila je „strateške ciljeve“ srpskog naroda u BiH. Dakle, Skupština kojom je predsjedavao Momčilo Krajišnik a među članovima bio i Milorad Dodik. Sadržaj ciljeva je: Državno razgraničenje od Hrvata i Muslimana, Koridor između Semberije i Krajine, eliminisanje Drine kao granice između srpskih država, uspostava granica na rijekama Uni i Neretvi, podjela Sarajeva na srpski i muslimanski dio… Uporedite ovo sa podacima stanovništva iz 1991. Sarajevo oko pola miliona stanovnika, a u njemu Muslimana skoro 44 odsto, Srba oko 31, Hrvata nešto više od 17, Jugoslovena skoro šest i ostalih 2,39 posto. Duž rijeke Drine: Bijeljina, Srba 59, Muslimana 31 odsto. Zvornik, Muslimana 59, Srba 38 odsto. Višegrad, Muslimana 64, Srba 32 odsto, Srebrenica, Muslimana 75, Srba 23 odsto. Goražde, Muslimana 70, Srba 26 odsto. Foča, Muslimana skoro 52, Srba nešto više od 45 odsto… Kako se ovo moglo drugačije razgraničiti ili eliminisati nego zločinom i genocidom?

*Da li je uopšte moguće održati teritorijalni integritet Bosne bez ukidanja tako opisanog entitetskog dela države, politike i narativa, koju tamošnji političari, kako na vlasti tako i u opoziciji, sprovode, oslanjajući se na beogradsku vlast?

– Jedino u što sam temeljito siguran povodom ovog pitanja jeste da, za početak, sudbina BiH ne smije zavisiti od oslanjanja na beogradsku vlast. Uostalom i na zagrebačku. Uostalom niti na koju vlast koja nije njena unutrašnja. O saradnji, pomoći… možemo govoriti, ali nikako o obliku međudržavnih odnosa koji se temeljito ilustrira grotesknom činjenicom da je srbijanski ministar unutrašnjih poslova notorni Vulin svako malo u BiH tj. RS.

*Srpski svet – nova kovanica nastala u Beogradu, koja svoju inspiraciju vuče iz ratne „velike Srbije“ i agresije na Bosnu, tumači se i kao novi simbol ratnih ambicija. Kako to komentariše?

– To doživljavam kao takozvani zmijski svlak. Potrošila se kao maligna, prepoznata jedna kovanica i sve što se pod njom izdešavalo, pa hajde da se presvučemo u prividno novu. Tu je naravno radio i sindrom ili imperativ gubernijskog epigonstva. Imaju Rusi ruski svet hajde i mi…Doduše ruski svet odnosno „ruski mir“ je u samom nastanku imao višeslojnije značenje, ali da se sada ne bavimo time. Podsjetiću na rečenicu koju je već pomenuti Vulin izgovorio u ne tako davnoj posjeti Rusiji. I mediji u Srbiji su je prenijeli, ali je nekako ostala bez direktnog odjeka. Vojnim je ruskim autoritetima tom prilikom rekao: Izvršavamo sve što smo se dogovorili. A pri tome imate pred sobom intelektualno mentalni profil za koji biste mogli garantovati da tri suvisle rečenice ne bi znale sročiti ni o velikoj Isidori Sekulić ni velikoj Marini Cvetajevoj. Pa na čemu se to zasniva njihov svet? Biće na onom oružju što ga Vulin dogovara u Moskvi.

*Verujete li da je novi rat moguć? S osvrtom na aktuelnu agresiju Rusije na Ukrajinu?

– Ta se mogućnost u Bosni i Hercegovini nikad ne smije isključiti u smislu opreza. Sve dok samozvani predstavnici dva naroda više gledaju na „svoje matice“ nego na zemlju u kojoj žive. Što se tiče trenutne situacije mislim da rat nije moguć sada. Paradoksalno, ali Ukrajina je učinila da su dugogodišnja upozorenja iz Sarajeva postala jasnija i razumljivija.

Novinari svedoci u Hagu

*Kakav zaključak crpite iz istraživanja Media centra Sarajevo o tome kako su novinari svedočili u Hagu?

– Utvrdili smo da je više od 30 domaćih i stranih novinara svjedočilo pred ovim sudom što je manje od jedan odsto ukupnog broja svjedoka. Mi smo napravili intervjue sa njih 14. Kao dokazni materijal korišteno je više od 80 hiljada tekstova ili video materijala. Najvećim dijelom novinske tekstove je prilagalo tužilaštvo, a oko jedne trećine tekstova je priložila odbrana. Dominiraju vijesti, izvještaji te intervjui sa optuženim za ratne zločine. Skoro polovina svih dokaza (45,6 odsto) su video snimci domaćih i stranih medija. Najviše medijskih dokaza je priloženo u suđenju Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću 781 (tužilaštvo 641 a odbrana 140) ali i to je samo četiri od od ukupnog dokaznog materijala u ovim slučajevima. Najveći broj medijskog materijala korišten je za zločine počinjene na prostoru Prijedora. Mnogi su postavljali pitanje: da li novinari treba da svjedoče? U jednom od intervjua DŽeremi Bouven sa BBC-ja (koji upravo izvještava iz Ukrajine) kazao je: Toliko pričamo o tome da smo svjedoci događaja, pa možemo valjda biti i svjedoci na sudnici.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.