Treba li izjednačiti minimalnu platu sa minimalnom potrošačkom korpom ili je Siniša Mali u pravu da one nisu u vezi? 1foto (BETAPHOTO/AMIR HAMZAGIĆ); Shutterstock/EshanaPhoto

Iako je predsednik Srbije Aleksandar Vučić već predstavio kolika će biti minimalna zarada u narednoj godini, pregovori Socijalno-ekonomskog saveta o tome su tek u toku.

Minimalna plata za 2023. godinu iznosi 230 dinara po radnom času bez poreza i doprinosa, odnosno 39.700 dinara neto u proseku.

Sa druge strane, minimalna potrošačka korpa u maju tekuće godine bila je oko 52.000, dok je minimalna plata istog meseca iznosila 42.320 dinara.

Pri utvrđivanju minimalne cene rada uzimaju se u obzir egzistencijalne i socijalne potrebe zaposlenog i njegove porodice izražene kroz vrednost minimalne potrošačke korpe, kretanja stope zaposlenosti na tržištu rada, stope rasta bruto domaćeg proizvoda, kretanja potrošačkih cena, kretanja produktivnosti i kretanja prosečne zarade u Republici.

Upravo zbog toga sindikati smatraju da minimalac treba izjednačiti sa minimalnom potrošačkom korpom, ali ministar finansija Siniša Mali ističe da ova dva pokazatelja nemaju nikakve veze jedan sa drugim, uprkos tome što je 2021. kazao da će oni biti sinhronizovani do kraja 2023. godine.

Nasuprot tome, za narednu godinu Vučić je najavio iznos od 400 evra neto, odnosno 46.884 dinara po srednjem kursu, a Ministarstvo je iznelo predlog da povećanje bude 17,8 odsto što bi značilo da minimalac u 2024. bude 47.154 dinara, odnosno praktično toliko koliko je rekao predsednik.

Počasni predsednik Unije poslodavaca Srbije Nebojša Atanacković ističe da rast minimalca ne treba određivati u odnosu na minimalnu potrošačku korpu, jer, kako kaže, minimalna plata se odnosi na jednog člana porodice, dok se minimalna potrošačka korpa odnosi na tri, od kojih dva mogu biti zaposlena.

„Nigde nije zapisano da tročlana porodica treba da živi od jedne minimalne zarade. Trebalo bi pretpostaviti da odrasli članovi rade, i da samim tim postoje dve zarade, ili u proseku, bar jedna i po. Sa druge strane, veliki broj ljudi ima prihode i mimo zarade – od hobija ili poljoprivrede. Iako je postojalo obećanje pre šest-sedam godina da će se izjednačiti minimalna zarada i potrošačka korpa, to nije nikakva zakonitost, niti je to bilo gde u Evropi, niti svetu izjednačeno“, pojašnjava naš sagovornik.

On podseća da minimalna potrošačka korpa pokazuje na koji način je nastupila inflacija za proizvode koji u nju ulaze, te da se iz tog razloga ne može upoređivati postotak rasta plata sa ukupnom inflacijom – koja obuhvata prozvode koji nisu u potrošačkoj korpi.

„Minimalna potrošačka korpa obuhvata određene stvari koje su porodici neophodne i može biti orijentir, ali da po svaku cenu to bude nešto što treba dostići, nema logičku vezu. Izjednačavanje je bilo moguće da se nije desila pandemija i poremećaj svetske privrede uzrokovan ratom. U jednom momentu će se one verovatno preklopiti, ali sada je to nemoguće. Prema ceni minimalne korpe sada, plata bi trebala da se poveća 29 do 30 odsto, što bi dalje izazvalo dodatnu inflaciju i probleme oko implementacije. Ministarstvo finansija već predlaže ozbiljno povećanje od 17,8 odsto, i ako se iduće godine očekuje inflacija ispod pet odsto, a rast BDP-a na nivou od 3,5 odsto, to je u sabirku daleko manje nego povećanje od 17,8 odsto“, kaže Atanacković.

I sekretar veća Saveza samostalnih sindikata Srbije (SSSS) Zoran Mihajlović kaže za Danas da minimalna potrošačka korpa ne treba da bude parametar za definisanje minimalne zarade, već da ona mora biti iznos dovoljan da građanima obezbedi dostojanstven život.

„Termin minimalne potrošačke korpe je patentirala država, on ne postoji nigde u svetu. Nekada je to nekome odgovaralo da iznos bude što bliži minimalnoj zaradi, koja je na niskom nivou, iako imamo termin „potrošačka korpa“ koji se koristi svuda. Nema minimalne, maksimalne ili srednje – postoji jedna potrošačka korpa. Šta znači minimalna? Da oni koji primaju minimalnu zaradu jedu manje od onih koji imaju veće plate? Ali ni potrošačka korpa ne treba da bude orijentir, već da se teži tome da minimalna zarada zaposlenima koji je primaju obezbeđuje normalnu egzistenciju“, sugeriše Mihajlović.

On dodaje da je na poslednjem sastanku predloženo da povećanje minimalca bude 17,8 odsto, odnosno 47.154 dinara za narednu godinu, što već na samom startu garantuje minus od oko četiri odsto u odnosu na dosadašnju i inflaciju koja sledi.

„Inflacija je bila oko 18 odsto prošle godine kada je utvrđivana minimalna zarada, zbog čega smo i tražili usklađivanje za 2023, a sa projektovanom inflacijom do kraja godine od osam odsto, znači da će prosečna inflacija u ovoj godini biti oko 12 odsto a naredne oko pet odsto, zato su i došli na 17,8 odsto. Ipak, to je inflacija koja u obzir ne uzima potrošačku korpu, u koju ne ulaze mnoge stvari kao što su cene gasa i struje, a za koje je od oktobra i najavljeno poskupljenje. Sve i da inflacija naredne godine padne, cene koje ulaze u potrošačku korpu kao što su cene životnih namirnica, neće padati – bar ne tim tempom. Zbog velikih marži koje imaju trgovinski lanci koji drže monopol, one ostaju u najmanju ruku nepromenjene. S tim u vezi, mišljenja smo da će povećanje od 17,8 odsto već u aprilu-maju 2024. biti anulirano, odnosno da ćemo posle toga imati minus. To znači da će minimalna zarada do kraja sledeće godine biti u istom odnosu kao što je to sada slučaj – osam ili devet hiljada niža od minimalne potrošačke korpe“, upozorava Mihajlović.

Ekonomista Mihailo Gajić takođe ističe da je minimalna zarada jedno, a minimalna potrošačka korpa drugo, te da predstavljaju dva entiteta između kojih ne postoji veza.

„Načini na koje se izračunavaju nemaju veze jedan sa drugim. Možemo pričati o standardu radnika u Srbiji i tome koliko treba da iznosi minimalna zarada, ali direktno ako se poveća minimalac, povećaće se i potrošačka korpa. Ni zakonima fizike nije moguće izjednačiti ih. Iznos plata u privredi zavisi od nivoa produktivnosti. Ako želimo plate kao u Nemačkoj, moramo imati i nemačku privredu. Srpska privreda, nažalost, nije toliko produktivna, zato je nivo plata znatno niži. Umesto da pričamo o određivanju minimalne zarade, koja može negativno uticati na ljude koji tek ulaze u tržište rada i one koji imaju najniže kvalifikacije, odnosno koji rade u manjim opštinama van ekonomskih centara kao što su Beograd i Novi Sad, preveliko povećanje minimalca de facto dovodi do povećanja nezaposlenosti. Na taj način, u socijalnom smislu, može naneti više štete nego koristi“, upozorava naš sagovornik.

Gajić podseća da će ovogodišnja inflacija prema poslednjim projekcijama NBS biti nešto više od 11 odsto na nivou godine, te da, s obzirom na planirano povećanje minimalne zarade od 17,8 odsto, to jeste više od opšte inflacije, ali da radnicima ne znači puno.

„Najveći deo potrošačke korpe odnosi se na kupovinu osnovnih životnih namirnica, naročito onima koji imaju najniža primanja, kao što su minimalne zarade, a inflacija na hranu je mnogo veća nego prosečna – oko 25 odsto. Iz tog razloga, iako na papiru deluje da je kupovna moć veća sa povećanjem minimalca, zapravo i dalje kaska za rastom realnih potreba domaćinstva u pogledu na rast cena“, napominje ekonomista.

Mario Reljanović iz Instituta za uporedno pravo kaže za Danas da u Zakonu o radu piše da visina minimalne potrošačke korpe određuje, između ostalog, i minimalnu cenu rada, ali da fiksiranje minimalca za minimalnu potrošačku korpu nema puno smisla, jer ona podražumeva to koliko troši 30 odsto najsiromašnijih stanovnika.

„To nije statistička katgorija koju neko izmisli na nivou Ministarstva finansija, već posatak koliko troše najsiromašniji. Kada jurimo minimalnu potrošačku korpu, zapravo težimo sustizanju standarda onih koji najmanje troše u društvu. Pravo na dostojanstvenu zaradu podrazumeva da radnik zarađuje dovoljno za sebe i svoju porodicu. Ne treba ulaziti u zamku da jedna minimalna zarada ne mora da pokrije minimalnu potrošačku korpu. Prvi razlog je taj što minimalna potrošačka korpa ne može biti realan parametar. Drugi što postotak zaposlenosti u Srbiji nije 100 odsto. Broj zaposlenih u našoj zemlji je do 40 odsto, a ostali se vode kao nezaposleni ili kao neaktivni na tržištu rada. Ne radi u svakoj porodici dvoje ljudi, i dve minimalne zarade nisu dovoljne za normalan život“, ističe Reljanović.

Govoreći o parametrima prema kojima se određuje minimalna cena rada, naš sagovornik ukazuje da  oni nikome nisu potpuno jasni, jer nakon donošenja odluke o visini minimalca, nadležni ne izlažu ekonomska objašnjanja koja su do te cifre dovela.

„Godinama unazad imamo situaciju gde predsednik unapred kaže koliko će minimalna zarada iznositi, i obično toliko i bude na kraju, a sve ostalo je pozorišna predstava. Zanimljivo je da Vlada koja donosi odluku o visini minimalca, nakon što Socijalno-ekonomski savet ne uspe da je donese, izda obrazloženje zašto je određeni iznos usvojen, ali bez ekonomskog aspekta i kalkulacije zašto je baš tolika minimalna cena rada određena. Ono što pretpostavljam da se dešava, jeste da država pre svega gleda koliko ljudi na minimalcu ima na svom platnom spisku, i prema projekciji budžeta za narednu godinu, određuje koliko para više može dati svojim zaposlenima. Tada ne uzima u obzir kakvo je to opterećenje za privredu, niti socijalne potrebe radnika. Čini se da minimalna cena rada ne prati Zakon o radu, odnosno ne obuhvata troškove života, minimalnu potrošačku korpu, inflaciju, ali ni zahteve koje postavljaju poslodavci i sindikati – već se usmerava prema tome kako budžet može da izdrži da je isplaćuje“, zaključuje Reljanović.

Podsećamo, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, u drugom kvartalu 2023. godine ukupan broj zaposlenih u našoj zemlji iznosio je 2.364.140.

Kako je početkom meseca izjavio ministar finansija Siniša Mali, od toga minimalnu zaradu prima 250.000 ljudi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari