DOS nije nudio Miloševiću da ode u Rusiju, drame oko hapšenja nije bilo 1Foto: EPA/ SAŠA STANKOVIĆ

„Hapšenje Slobodana Miloševića, bivšeg predsednika SRJ i Srbije, bilo je izvesno još 6. oktobra 2000.

Ko se 90-ih godina bavio politikom znao je da mora da uhapsi Slobodana Miloševića ili ga neće biti. A to hapšenje nije sprovedeno odmah po preuzimanju vlasti, samo zato što je trebalo ući u policiju, službe bezbednosti, promenitii neke ljude, videti šta da se radi sa vojskom koju nismo kontrolisali gotovo do 2003, jer su nju kontrolisali Crnogorci i Vojislav Koštunica kao vrhovni komandant. Sam taj događaj hapšenja Miloševića nije bila neka senzacija, već jedna obična redovna situacija, bez bilo kakve dramatike – kaže za Danas tadašnji savezni ministar unutrašnjih poslova i zamenik predsednika DS Zoran Živković.

On napominje da se onog trenutka kada je doneta odluka o hapšenju Miloševića znalo da će se tamo ispred vile Mir okupiti „par stotina ludaka, da će biti par ludaka u policiji i vojsci koji će želeti da spreče hapšenje i ništa više“.

DOS nije nudio Miloševiću da ode u Rusiju, drame oko hapšenja nije bilo 2
Zoran Živković Foto: FoNet/ Božana Pavlica

„Drame oko hapšenja Miloševića, kako se sada predstavlja u seriji ‘Porodica’, zapravo nije bilo uopšte. Niko nije očekivao veće nerede, a kamoli oružani sukob. Da nije bilo drame oko toga govori i podatak da sam ja tada, kao savezni ministar policije i zamenik predsednika DS, bio u Banji Koviljači, gde smo držali Glavni odbor stranke. Tamo je bio i Zoran Đinđić, koji se sa malom grupom ljudi vratio za Beograd 31. marta, a ja sam ostao u banji da predsedavam Glavnom odboru. Ali sam bio obaveštavan o svemu“, objašnjava Živković.

Sagovornik Danasa ističe da su i dani posle hapšenja bivšeg predsednika pokazali da je opravdano bilo očekivanje da nereda neće biti. Kako kaže, socijalisti nisu održali neke velike demonstracije, nisu izašli iz parlamenta, „niko se nije spalio na Trgu republike“. Sve je bilo redovno i nakon hapšenja Miloševića.

„Sad se oko toga diže galama, a posebno oko uloge i važnosti nekog Bebe Popovića, a to nema nikakve veze. On je bio čovek koji tada ne da nije sedeo ispred kancelarije Zorana Đinđića, nego ni ispred kancelarije Đinđićeve sekretarice“, objašnjava Živković i dodaje da su priče o lažnom hapšenju Miloševića potpuna besmislica, jer to nije bilo dirigovano iz nekog centra.

Na pitanje da li su tačne informacije da je tadašnji DOS nudio Miloševiću da izbegne hapšenje i Srbiju zameni nekom drugom zemljom, možda Rusijom, što su poslednjih godina tvrdili neki socijalisti, Živković kaže da to jednostavno nije tačno.

„DOS nije nudio Miloševiću da ode iz zemlje da bi izbegao hapšenje. Zašto bi izbegao hapšenje? Nije on uhapšen zbog Haškog tribunala, već zbog zla koje je naneo građanima Srbije, a u tom trenutku je bila spremna samo optužnica za zloupotrebu budžeta i na osnovu nje je uhapšen. Na putu je bila i optužnica za ubistvo Slavka Ćuruvije, a u pripremi i optužnica za ubistvo Ivana Stambolića. Nije znači bila bilo kakva ideja da se DOS sa njim o nečemu dogovara“, napominje Živković.

Na pitanje zašto onda nije suđeno Miloševiću pred domaćim sudovima, on odgovara da bi do toga došlo da je uhapšen u novembru 2000. godine, ali je vlastima u Srbiji trebalo par meseci da prevaziđu Koštuničine opstrukcije, jer bez njega formalno nije mogao biti smenjen Rade Marković, šef DB.

„Moja ideja je bila da Milošević tamo gde je počeo svoju karijeru, i završi u Požarevcu, u Zabeli“, ističe Živković.

I Branislav Ivković u izjavi za Danas slaže se sa Živkovićem da socijalista nije bilo gotovo nigde u noći hapšenja Miloševića. Napominje da su neki došli samo da se slikaju i odmah otišli na sigurno, a da je pored Miloševića u vili Mir bio samo on, Slavica Đukić Dejanović i Živorad Igić. Napominje da nije bilo ni Mirinih JUL-ovaca, ali da njoj nije bilo drago što je on, kao okoreli socijalista, pored Miloševića u tim trenucima.

DOS nije nudio Miloševiću da ode u Rusiju, drame oko hapšenja nije bilo 3
Foto: FoNet/ Dragan Antonić

„Milošević je vladao situacijom i želeo je da nađe izlaz da niko ne pogine. Bio je smiren, apsolutno je vladao situacijom u kojoj se nalazi i naravno nije bio naoružan. Ali je tačno da je u kući bilo tridesetak naoružanih ljudi koji su mislili da će NATO doći da otme bivšeg predsednika helikopterom“, objašnjava Ivković.

On kaže da ne zna ko je Čedomira Jovanovića postavio da pregovara sa Miloševićem u ime vlade DOS-a, ali da se on pokazao kao dobar pregovarač koji respektuje sagovornika. Ističe da su delu pregovora između Jovanovića i Miloševića prisustvovali on i Slavica Đukić Dejanović, a da je on zapravo uveo Jovanovića u vilu i to tako što su se najpre našli na Topčiderskoj zvezdi, gde je on prešao u Jovanovićeva kola.

„Kada smo došli do vile, ja sam išao ispred njega, da moji ne bi pucali na njega. Legija je bio iza Jovanovića, a Čeda se vrlo razumno ponašao tokom pregovora, respektujući Miloševića“, ističe za Danas bivši potpredsednik SPS.

Branislav Ivković dodaje da je Milošević prihvatio tu Jovanovićevu garanciju i pristao je da se preda jer je bio svestan situacije u kojoj se nalazio i činio je sve da spase ljude oko sebe i narod oko rezidencije.

Za razliku od Miloševića, koji je prihvatio situaciju, njegova ćerka Marija, dodaje naš sagovornik, nije mogla da prihvati da se njen idol, njen otac pakuje, da pakuje knjige i da namerava da se preda dosovskim vlastima. Ističe i da je Marija posebno bila besna na majku zbog JUL-a, koji je, kako se ispostavilo, bio kamen oko vrata Miloševiću.

Čitanje pisma Ivana Stambolića

Kako Danas saznaje, u večerašnjoj četvrtoj epizodi serije „Porodica“, koja prati tri dana pre hapšenja Slobodana Miloševića, biće citirano pismo koje je Ivan Stambolić 1991. godine uputio bivšem predsedniku Srbije i SR Jugoslavije. Kakav odjek danas imaju Stambolićeve reči, koliko učimo iz iskustva ili stalno padamo na istim greškama, koliko se medijska scena u Srbiji promenila, pa i koje delove ovog podužeg pisma su kreatori serije izabrali biće zanimljivo videti večeras na RTS-u.

Scena počinje pitanjem mlade novinarke starijem uredniku ko je Ivan Stambolić i njegovim odgovorom da je on nestao. Iz Stambolićevog pisma uzet je deo u kome on govori o zapitanosti nad svojom vlastitom odgovornošću jer je pustio Miloševića, čoveka koji mu je dugo gledao u leđa, da mu se približi, koga je pred svoja leđa i doveo. „Samo je trebalo i nož da ti dam. A i njega sam ti dao – navodi Stambolić dodajući da se i sam pita šta ga je navelo da mu se obrati. – Krv! Opet smrt! Krv je pala na beogradskim ulicama, Slobodane Miloševiću, da se više nikada i ničim ne opere…“, napisao je 1991. Ivan Stambolić a zatim biranim rečima predložio Miloševiću da podnese ostavku: „Povuci se sam, samovoljno, kao što si i sve drugo činio. I kad podneseš ostavku, što bi brzo morao da učiniš, ljudi će sumnjati u nju, plašiće se da se ne preobrati u neki novi pakleni nalog, naviknuti da svaka tvoja reč od danas već sutra ne znači ništa ili znači nešto drugo… Povlačeći se bez odstupnice, odlazeći zauvek, vratićeš se, možda, onome Slobodanu Miloševiću, od koga se neće plašiti niko sem tebe… Ne znam šta si sve hteo sem gole vlasti, ali sam oduvek znao da to što ti hoćeš Srbija, kad je slobodna i svoja, neće… Drama je velika i kada je junak mali, veličinu ne određuje veličina junaka. Odigraj, Slobodane Miloševiću, i poslednji čin.“ Ovim rečima se završava scena podsećanja na pismo Ivana Stambolića u četvrtoj epizodi „Porodice“. A. Ćuk

Suđenje Vučiniću i ostalima za ometanje hapšenja

U martu 2013. u Prvom osnovnom sudu u Beogradu oslobođena su četvorica optuženih za ometanje hapšenja Slobodana Miloševića u vili Mir 2001. Sud ni posle 12 godina nije utvrdio ko je prilikom hapšenja Miloševića 2001. povredio dva policajca i jednog foto-reportera. Na optuženičkoj klupi su bili nekadašnji članovi Direkcije Jugoslovenske levice – Siniša Vučinić, Ratko Zečević, kao i Dejan Đikić i Saša Matić. Postupak prema prvooptuženom Bogoljubu Bjelici je razdvojen zbog bolesti, a on je i preminuo nekoliko dana nakon ove prvostepene presude. Na prvobitnoj optužnici su bile ukupno 34 osobe, kojima je na teret stavljeno nedozvoljeno držanje oružja i ometanje policije u obavljanju službene radnje u noći između 30. i 31. marta, ali su postupci razdvajani, pa zastarevali. Ostali su samo oni koji su označeni kao organizatori. Godinu dana ranije, u martu 2012. tačno na 11. godišnjicu Miloševićevog hapšenja okrivljeni Ratko Zečević je sudiji Zoranu Šešiću rekao da barutne čestice koje su mu nađene na odelu i, kako je rekao, na nadlaktici, potiču od toga što je on, nakon povlačenja Gardijske brigade, koja je obezbeđivala vilu Mir, u dvorištu pokupio puške koje su ostale i poređao ih u plakare u hodniku.

– Kao član Izvršnog odbora GO SPS u noći 30. na 31. mart nalazio sam se u prostorijama stranke u zgradi Jumbes banke na Novom Beogradu, gde sam zajedno sa drugovima organizovao narodne straže, jer je postojala opasnost da predsednik Milošević bude kidnapovan. Današnji ministar policije Ivica Dačić, sav isprepadan, obavestio me je u jednom trenutku da je video kolonu džipova u Konavljanskoj ulici i ljude sa najlon čarapama na glavama. Pitao je i da li sledećeg dana može da putuje na Kubu, za šta ima Miloševićevu dozvolu – ispričao je Zečević. On je naveo da je tek ujutru 31. marta došao u vilu Mir, i da se tokom kritičnog događaja, zbog koga se tereti, uopšte nije nalazio u ovom rezidencijalnom objektu na Dedinju. Zečević je preminuo 2018. J. L.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari