Bosna i Hercegovina: Vino sa odsjajem Neretve 1Foto: Iz lične arhive

U mojoj zbici etiketa – skoro četiri hiljade etiketa iz osamdesetak zemalja, skinutih s flaša – počasno mesto zauzima stara etiketa mostarske žilavke.

To je bilo prvo vino koje sam probao posle onog koje je pravila moja porodica.

Na etiketi je motiv mostarskog mosta, sa nazivom vina ispisanim goticom i proizvođača – Hepok Mostar, Vinarija Čitluk.

Vino je na francuskom jeziku označeno kao „veliko vino“ (Grand Cru) i „jugoslovensko vino sa kontrolisanim poreklom“.

Pridodata je knjižica sa informacijom o žilavki: „1353. godine bosanski kralj Tvrtko u svojoj povelji Čitluku pominje to vino“, a „1886. godine Bečki dvor osniva kod Mostara vinogradarsko-vinarsku stanicu sa podrumom koji je bio isključivi snabdjevač Bečkog dvora“.

U knjižici su bile i slike medalja koje je mostarska žilavka dobila na izložbama – Budimpešta 1896, Brisel 1897, London, Beč, Pariz i Marselj 1898. godine.

Nije me privukla samo pretencioznost etikete, nego i novi ukus vina, do tada nepoznat.

Kasnije sam shvatio da je pomenuta povelja kralja Tvrtka možda i legenda – bar nisam našao njen trag, a danas će vam u Čitluku reći da je, te godine izabran za bana, Tvrtko služio žilavku (sa petnaest godina!) svom pisaru Dražeslavu.

I pored toga, stalno tragam za prvim ukusom žilavke.

Najbolja provera ukusa vina je odlazak na mesto gde se pravi, jer se tamo osećaju podneblje, mirisi, hrana i iskustvo vinara.

Mostarsko vinogorje uključuje i trebinjske vinograde, ali o njima drugom prilikom; ovde je reč o putu dolinom Neretve.

Pošto Hepok u nekadašnjem obliku ne postoji, traganje za žilavkom (vino je ranije bilo kupaža autohtonih sorti žilavke, krkošije i bene, a danas je i samo žilavka) je i priča o sudbini njegovih vinograda i vinarija.

Na putu je neizbežan Počitelj, kako zbog uspomena sa gimnazijske ekskurzije, tako i zbog onog kamena, na kome je Ivo Andrić opisao žilavku kao „ćilibarski žuto mostarsko vino“, „koje ljuljuška u sebi neuhvatljiv i stalan zelenkast odsev“ („Na kamenu u Počitelju“).

Andrić je pomenuo žilavku i u romanu „Omer-paš Latas“; znači, dobro je poznavao to vino.

Pored Počitelja su Domanovići, vinogradi i vinarija u kojoj je žilavka sveža i voćna.

Iz vinarije Ljubuški imam etiketu žilavke sa motivom povelje kralja Dabiše Kotromanića (ona zaista postoji); ovde vinogradi imaju tragičnu sudbinu, zapušteni su i zatravljeni.

Dočekali su me onim što je od zaliha žilavke preostalo: već smireno, blago vino.

U Čitluku je žilavka je zadržala stari sjaj.

Vinarija Čitluk je promenila etiketu žilavke, ali je zadržan motiv mosta, a vino je jako i opojno.

U selu Paoča, u vinariji porodice Andrije Ćorića, žilavka-barik je gusta, kompleksna, sa mirisom žalfije.

Na visoravni Brotnjo iznad Neretve je najveći čitlučki vinograd, Blizanci, sa sto hektara žilavke, zasađene na ljutom hercegovačkom kamenu, bez trunke zemlje.

A sa prevoja nestvaran prizor Neretve sa manastirom Žitomislić na obali i vinogradom pored njega i, malo dalje, zbijen između reke i brda, prostrani zeleni tepih novih vinograda.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari