Lako je sa znakovima kraj puta. Prvo: vidiš put, poneko drvo, odjednom iskrsne kafana, zapis, utrina, krajputaš… A na moru? Gde god da se okreneš nema ništa. Doduše, pojavi se pokatkad ostrvce, zalutalo peraje, razdragani skok iz dubina, a kad ugledaš kakvu pticu – galeba, znaš: Kopno je u blizini! Raznovrsni su znakovi na moru i po moru, mada se teže mogu raspoznati, ali ima ih, treba samo vešto oko, nešto više godina i ponajviše mašte.

Lako je sa znakovima kraj puta. Prvo: vidiš put, poneko drvo, odjednom iskrsne kafana, zapis, utrina, krajputaš… A na moru? Gde god da se okreneš nema ništa. Doduše, pojavi se pokatkad ostrvce, zalutalo peraje, razdragani skok iz dubina, a kad ugledaš kakvu pticu – galeba, znaš: Kopno je u blizini! Raznovrsni su znakovi na moru i po moru, mada se teže mogu raspoznati, ali ima ih, treba samo vešto oko, nešto više godina i ponajviše mašte.
Ovog proleća na primer; cveta more! Zašto bi samo livade i bašte cvale, naravno može i more, samo, kada se to desi, ribari baš nisu srećni kao što bi to bili kopneni ratari na svojim njivama. Cvetanje mora, ma gde se desilo, znači da neće biti ribe. Počelo je prošlog proleća u Italiji, pa se ove godine proširilo i na obale severnog Jadrana. U civilizovanim zemljama se za ovakav slučaj proglašava i vanredno stanje, naravno, ne samo zbog ribara već i zbog ribe, koja je pre svega prirodno blago. Kad propadaju ribe, isto je kao kad bi se desio pomor divljači po cerovim šumama i planinčinama, ili kad bi, ne daj boža, kakav ledeni grad potukao celu letinu.
No, kad nešto procveta, mora i da precveta. Tako to i sa sluzavim morskim cvetovima biva. Dođu i odu, pa se i riba pojavi. Malo sporije, ali na kraju, posle par godina, kao da ništa nije ni bilo, a do tada, ima i nekih drugih morskih poslastica (doduše, za nekoga i jedine hrane). Nije sve u ribama, sem ukoliko neko i lignje u to ne računa.
Ima, na primer rakova, sipa, školjki, no i to treba nekako uloviti. Ponajbolji alat su vrše. Baciš vršu u more, sačekaš da prođe noć, pa dođeš opet sutradan, da podigneš košaru sa dna… Avaj, ali gde doći, kako naći mesto gde se ona nalazi? Ne pomaže ono: još tri koraka levo, pa deset ka staroj lipi, onda samo pravo ka česmi još tridiset dva koraka…
Drugačiji su znakovi kraj mora. Ovde ih zovu „senjali“. Obično je to kakva plutajuća oznaka napravljena od stabljike trske sa zastavicama na vrhu. Začudo, najvidljivije su oznake crne boje. Ko zna, valjda zbog svetlucanja koje se stvara na valovitom moru. Ovde uvek nešto pirka, nabira površinu, svetluca kao milioni ogledalaca – mozaik od svetla da oči ponekad zabole.
Jedino postoji mogućnost da neko sa strane podigne vršu koja je privezana za plutajući signal, ali valjda neće.
Na jednom mestu kraj obale, kada smo se vraćali sa mora, ugledao sam starog ribara kako na vrh svojih trsaka stavlja i jednu malu crvenu zastavicu. Pitao sam se zašto li to čini. Moj prijatelj, iako dosta mlađi od mene, videvši da se čudim ovom kićenju, nasmejano odgovori:
– Pa, Anđelo ti je „stara garda“, on tako slavi Prvi maj. Da se vidi i da se zna, ko se kome dopada.
Čudo su ti znakovi u životu, a posebno ovi na moru i kraj njega. Miša D.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari