U slučaju (ako je to slučaj) Dmitrović-Mašić, neophodno je da betoniramo osnovnu postavku. Dakle, imamo li svi pravo glasa, pravo na mišljenje, na stav, ili nemamo. Ako nemamo, u redu; jedna strana (čovek, grupa, svejedno je) može da priča i radi šta joj padne na pamet, to se tretira kao dogma, o tome ne može da se raspravlja, svi drugi treba da ćute i gledaju. Da li je tako? Dušan Mašić na Tviter
U slučaju (ako je to slučaj) Dmitrović-Mašić, neophodno je da betoniramo osnovnu postavku. Dakle, imamo li svi pravo glasa, pravo na mišljenje, na stav, ili nemamo. Ako nemamo, u redu; jedna strana (čovek, grupa, svejedno je) može da priča i radi šta joj padne na pamet, to se tretira kao dogma, o tome ne može da se raspravlja, svi drugi treba da ćute i gledaju. Da li je tako? Dušan Mašić na Tviteru, Fejsbuku, u Danasu tvrdi da je baš tako. Evo na koji način:
– Ako se meni šta „desi“ (znaci navoda nisu moji, već Mašićevi – R.D.) u narednih desetak dana, smatraću kolegu Dmitrovića lično odgovornim. Pa nek onda dalje objašnjava mojoj devetogodišnjoj ćerki šta je hteo da kaže i šta je zapravo mislio. Završen citat.
Može se Ratku Dmitroviću pripisati svašta, ali nikako da je nejasan i da ostavlja nedoumicu šta je mislio. Nema toga kod mene. Sa mnom je čovek uvek na čisto. Mogu, razume se, da pribegavam metaforama, eufemizmima, izbegavam imenice, podižem u rečenicama sugestiju na štetu preciznosti, ali ja to ne radim. Nikada. Često plaćam cenu ali… sam sam izabrao. Plaćao sam tu cenu i devedesetih godina kad me je, na primer, B-92 (tada je tamo radio Dušan Mašić) bar dva puta nedeljno prozivao, kvalifikovao, crtao mi metu na leđima. Da li su mi tada pretili? Bogami jesu; lično, telefonom, pismima. Nisam se pekmezio kao sada Mašić, nisam se pozivao na moje kćerkice, od kojih je jedna u to vreme učila prva slova a druga prve korake.
Ako uđeš u javni život, a novinarstvo sadrži tu vrstu prokletstva, onda neminovno zadaješ udarce, hteo ne hteo, ali ih isto tako i primaš. Ko to ne može da prihvati neka uzgaja šampinjone, radi u trafici, lovi somove na bućkalo.
Dušan Mašić se mesecima hvali na društvenim mrežama i regionalnim medijima da je pokrenuo akciju 7.000, poziva ljude da se priključe, mobiliše javnost i, sam kaže, od prvog dana dobija pretnje. A sada Dmitrovića projektuje kao krivca ako mu se nešto desi. I šta tu čovek da kaže? Nije smešno, nije ni žalosno, logično najmanje. Otužno? D-mol.
Da zaključim; smatram da je ovo što Mašić radi opasno za Srbiju. Imam li pravo da to kažem? Pitam, onako.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


