Pobjednik je došao u džemperu

Cezar je upotrebljavao lovorov vijenac, a Vučić je odaslao istu poruku trapericama i ljubičastim džemperom. Dotle su novine prenosile vijesti o tome da je njegova stranka dobila oko pedeset posto glasova i ostvarila „istorijsku pobedu“, budući da su sve ostale stranke, kako opozicijska Demokratska stranka, tako i vladin koalicioni partner, Socijalistička partija Srbije, te svim kombinacija uvijek suprotstavljeni megaopozicioni DSS dr Vojislava Koštunice, skupili po pet ili deset puta manje glasova… To su gole brojke, oko političke aritmetike nije bilo puno spora. Ali, Vučić je dometnuo da na Voždovcu, u Odžacima i Kostolcu, posvuda gdje su rani lokalni izbori provedeni, on i stranka osvajaju apsolutnu većinu, dobivajući više glasova nego sve ostale partije zajedno… Nisu baš to bile njegove riječi, ali tako su odjeknule. Tko je imao uši, čuo je. Tko je imao oči, vidio je…

Osim četiri velike stranke, od kojih su tri te noći postale male, statirale su zakržljale „personalne“ strančice političara s golemim egom i zanemarivom javnom potporom, Liberalno-demokratska partija (LDP) nekoć u Beogradu popularnog Čede Jovanovića, te Ujedinjeni regioni Srbije (URS), stranka Mlađana Dinkića, srpskog tehnokrata i ratnog poglavice srpskih tajkuna, koji je ranije funkcionirao kao satelit i protuteža većinskim strankama u različitim koalicionim vladama, ali sad više nikome nije potreban jer su političke centrale uspostavile neposredan odnos s bivšim oligarsima – ili tako što im preko svojih povjerljivih ljudi novac uzimaju direktno, ili tako što ih trpaju u zatvor, ili i jedno i drugo… Naravno, pojavili su se i oni likovi koji kao da su izronili iz srpske političke podsvijesti, ultraško-desničarski pokret „1389“ te pravoslavno-konzervativna organizacija „Dveri“. Njihova je glavna funkcija da desnici oduzimaju desne glasove, što logično upućuje na sponzore s ljevice, koji uspješno manipuliraju najglupljim biračima u „neprijateljskoj pozadini“. Samo što to ne funkcionira kad dođe do „landslidea“, „potopa“, jer se pretežna većina izgubljenih glasova onih koji prag uopće nisu prošli, slije u mandate apsolutnih pobjednika.

„Nije dobro za zemlju da jedna stranka osvaja više od 50 posto“, ustvrdio je Boris Tadić u emisiji „Utisak nedelje“ političke televizije B-92, što se uživo emitirala usporedno s prebrojavanjem glasova s lokalnih izbora. O toj njegovoj ocjeni moglo bi se raspravljati. Politička scena bila je u Srbiji, doista, do jučer automizirana pa su se morale praviti široke interesne koalicije koje bi rezultirale slabim i neodgovornim vladama. Tako je bilo i u Sloveniji, koja ima slično izborno zakonodavstvo, za razliku od hrvatskog, što omogućuje koncentraciju mandata i stvaranje jake, no podjednako neodgovorne vlade, s kojom je Hrvatska dospjela u političku krizu možda još i goru od one u te druge dvije države zlosretnog „zapadnog“ Balkana. Ove slabe, „koncentracijske“ vlade sastavljene od puno stranaka ne odgovaraju biračima, nego centrima moći koji su te strančice i kreirali, a ovakva jaka – nikome.

Emisiju u kojoj je Tadić nastupio vodi, inače, Olja Bećković, kći akademika Matije, pjesnika bliskog Dobrici Ćosiću i rojalističkim krugovima karađorđevskih pasatista koji se okupljaju u kući dvorskog heraldičara blizu Kalenić-pijace, što znači na gospodskom Vračaru, a ne u nepreglednim voždovačkim suburbijama u kojima obitava populacija ne manja od stanovništva Ljubljane. Olja je jedna iskusna gospođa veoma naglašene ženstvenosti osebujnog beogradskog stila, koji sugerira podatnost lisice i samoljubivost mačke. Najbolje bi to opisao čuveni beogradski feljtonist Momo Kapor, ali on je imao neodgodiv sastanak u Samari… Ona nije slučajno u centralni politički talk-show u izbornoj noći po prvi put za posljednje dvije godine pozvala upravo Borisa, bivšeg predsjednika države i Demokratske stranke. Unaprijed se znalo da će Vučić uvjerljivo pobijediti, te da će bivši gradonačelnik, sadašnji predsjednik DS-a, Dragan Đilas, uvjerljivo izgubiti, što u prvi red automatski gura par Vučić-Tadić, iako oni nisu apsolutni lideri svojih stranaka, ali upravo takav rezultat upućuje da će to – možda ili vjerojatno – postati…

Aca Vučić postavljen je za predsjednika Srpske narodne stranke jer mu je mjesto ustupio Tomislav Nikolić postavši predsjednik države. Kako jedno tijelo može zauzimati samo jedno mjesto u prostoru, osim ako je riječ o nekom čudotvorcu poput krčkog đakona, Gotovininog ispovjednika oca Suca, koji je osim darom levitacije obdarenom i darom bilokacije, takav je aranžman bio neizbježan, ali je za svaki slučaj predsjednikom stranačkog Izvršnog obora imenovan predsjednikov sin Radomir. Za zamjenicu šefa stranke postavljena je pak viđena gospođa iz predsjednikova kruga po imenu Jorgovanka, što znači da je Vučić došao u buketu, dobro poduprt sa svih strana, u skladu s očekivanjem da ne leti samostalno, leti i ne odleti previše daleko. To se ipak dogodilo, s obzirom na narav ovog neobičnog momka, koji kod svih izaziva žestoke emocionalne reakcije pa u toj kontroverziji nitko ne razmatra njegov rezon i motive… Pravo pitanje nije – tko je Vučić, nego – što to Vučić radi?

Kad se pojavio na Voždovcu da s oduševljenim članstvom i lokalnom nomenklaturom proslavi ako ne „istorijsku“, a ono zasigurno „apsolutnu“ pobjedu, koja prema ocjeni iz opozicionih krugova „nije dobra za Srbiju“, Aleksandar Vučić došao je u trapericama i ljubičastom džemperu. Totalni casual, neformalna odjeća, naglašava generacijsku razliku u odnosu na dosadašnje vodstvo stranke. To su uglavnom provincijski džentlmeni ili malograđani i politizirani marginalci koji se sigurnima osjećaju jedino u lošim sivim odijelima. Do sad su uvijek igrali ulogu drugorazrednih luzera, neuspjelih konkurenata koje u političkim igrama uvijek pređu blazirani velegradski mangupi dorćolske građanske elite što u svim koalicijama zauzme ključne pozicije vlasti pa servisira političku i medijsku mašineriju te osigurava potporu opreznih plutokrata s Dedinja. Od ovog tjedna s tim je gotovo. Pobjednik trijumfira u egzuberantnom ljubičastom džemperu poručujući svojoj falangi da se formiralo novo vodstvo eonima udaljeno od onog sivoga jata plašljivih kafanskih demagoga, dok poraženima ostaje samo njihova superiorna poza, koja ne vrijedi mnogo. Mogu se, naime, boriti jedino za položaj poželjnog koalicijskog partnera – što je Tadić u svom intervjuu i nagovijestio – ili pak za vodstvo opozicije. Od te hvale vrijedne uloge, međutim, nema neposredne koristi, a zahtijeva samozatajnost, dugoročni rat u bazi, fanatizam za koje građanski političari baš nisu spremni, jer nisu očajnici i zeloti, a osim toga, za tu gerilu morali bi razviti političku platformu, koju danas nije lako stvoriti, jer su vladajući SNS i SPS preuzeli sve političke stavove s kojima su oni ranije operirali. Idejnu su „migrirali“ na političke pozicije centra i centru je ostalo jedino da napominju kako su oni u tome bili prvi, što u ovdašnjoj politici ne vrijedi mnogo, jer se na Balkanu nitko ne sjeća što je bilo jučer, a osim toga, o prošlosti, kao i o budućnosti, svi imaju samo iskrivljene slike. To je „fikcionalistički narativ“ koji počinje lažnim prisjećanjem na srednji vijek i zabludama o Dušanovoj pravnoj državi, te osniva na historijskim falsifikatima i svakovrsnoj mitomaniji a završava nerealnim obećanjima i morskim planovima. U toj pomaknutoj optici luđaci i heroji lako zamijene mjesta, a historiografija i politička memorija barbarizirani su kao i društvo. Današnji Beograd izgleda kao scenografija za neki antiutopijski triler – musav i veličanstven, mogao bi poslužiti za inscenaciju „Marvelove“ storije o tranzicijskom čovjeku-pauku, koji skače s jedne na drugu bespravno podignutu visokogradnju u metropolskom centru… To nije mjesto gdje se puno postiže kulturom dijaloga i tananim razmatranjem, „vejanjem ovejane suštine“. U politici ovdje je najbolje operirati na temelju najvulgarnijeg računa sile i interesa. U toj crkvi slavi se sv. Pragma, čiji se duh svakoga dana toči na njene prepodobne apostole.

Kako je Srbija u vrtlogu tranzicije, i njena je vlada tranzicijska – naprednjaci su gurnuli premijerstvo Ivici Dačiću, šefu SPS-a, kako bi on otvorio proces separacije od Kosova te od cijelog kosovskog ciklusa nerješivih pitanja. On je prihvatio rizik i stigmu, ali bezrezervnu podršku tom nastojanju dao je sam Vučić prisustvom na briselskim sesijama s kosovskim liderom Thachijem. Prvi se s njim rukovao, doduše, Boris, ali tada više nije bio predsjednik, a zatim, to su posve formalno učinili i sadašnji srpski vladinovci, pa je Europska unija odlučila da u januaru otvori sa Srbijom pristupne pregovore. Kako vlast ipak nosi SNS, a ne SPS, blagodat je pala na Vučićeva široka ramena, i on je mogao malo iskoračiti iz hijerarhijskog poretka u vlastitoj stranci koji ga je ranije malko ograničavao.

Čini se, dakle, da Vučić ide jasno zacrtanim itinererom koji publika baš i ne vidi, kao što ne shvaća njegove modne poruke, jer se u medijima replicira difuzna slika koja zaklanja bitne sastavnice real-politike. Riječ je o političkom „funkcionalizmu“ koji je zamijenio mitotvorstvo što bi ranije na svakim izborima kreiralo sedam-osam malih političkih stranaka, koji su se uz ritualno zaklinjanje na transcedentne ciljeve nacionalne politike, zapravo natjecali u obećanjima skupinama sa specijalnim interesima i partikularnim potrebama. No, taj komad više ne igra. Nevidljiva ruka koja upravlja događajima iza scene, sve je pojednostavnila i „rastavila na proste faktore“. Sve ono što je do jučer bilo nepremostiv problem, neutralizirat će se i osigurati koncentracija vlasti, još jedna „apsolutna“ ili barem „istorijska“ pobjeda ne više SNS-a nego SNS-a Aleksandra Vučića, koji bi trebao trijumfirati na parlamentarnim izborima prema kojima vode sve točke toga jasno definiranog itinerera.

Nekoliko dana prije voždovačkih izbora, u Beograd je poslije deset godina odsustvovanja, doletio crnogorski predsjednik Milo Đukanović, prvi put kao suveren susjedne države, a ne više kao zli odmetnik od srpstva kriv jer je njegova država priznala Kosovo. Nepriznavanje Kosova što bivšoj pokrajini onemogućuje prijem u Ujedinjene narode, bio je strateški cilj prethodne, Tadićeve vlade, koja je tako kompenzirala svoju realističnu politiku oko toga pitanja, koje u Srbiji, doista, nije moguće racionalno obrazlagati u javnosti. Mislili su – nećemo ući u međukomunalni sukob koji bi nas skupo koštao, umjesto toga žestoko ćemo lobirati služeći se svim diplomatskim sredstvima, kako bismo opoziciji, u kojoj je najglasniji bio upravo SNS, začepili gubicu kad nas optuži za izdaju. To je bila otprilike ideja, koja je, međutim, propala, kad su raniji opozicionari postali vlast obećavši prethodno ondje gdje je trebalo da se ni sami neće suprotstavljati procesu emancipacije Kosova. Bilo im je to lakše provesti jer su znali da u opoziciji neće imati likove poput samih sebe, nego Tadića, a osim njega samo Koštunicu, koji je izgubio svaku političku težinu. Budući da je problem Kosova skinut s dnevnog reda, skinut je i problem odnosa s rezervnom srpskom državom, onom crnogorskom, koja funkcionira otprilike kao Ukrajina u odnosu na Rusiju – znači, mjesto gdje se mogu skloniti svi koji prema vlasti u Beogradu odnosno Moskvi imaju bilo kakve rezerve.

Nastavak u sutrašnjem broju