Izetbegović „neugodno iznenađen“

Esad Hećimović: Garibi: Mudžahedini u BiH 1992 – 1999 (28)

O ulozi mudžahedina u ratu u BiH i posle njega napisano je mnogo tekstova i knjiga. Uprkos tome, pitanja je uvek bilo više nego pouzdanih odgovora. Kako su, i uz čiji blagoslov, stigli? Koliko ih se borilo na bosanskom ratištu, koliko ih je otišlo, a koliko ostalo? Knjiga „Garibi“ poznatog reportera iz Zenice Esada Hećimovića razjašnjava mnoge misterije, enigme i konfuzije o ulozi „Alahovih svetih ratnika“ u Bosni i Hercegovini.

Ovom knjigom su izdavači, list Danas i Medijska organizacija Jugoistočne Evrope (SEEMO), pokrenuli novu biblioteku „Novinari istraživači“ koja ima za cilj da otvori prostor autorima iz čitavog regiona.

Zatražio je stranačku istragu o stanju vjerskih objekata na području pod kontrolom Armije BiH.” Nakon što je pregledao rezultate istraživanja, Izetbegović je rekao: ”Bogomolje se ne ruše, djeca i žene se ne ubijaju. To nije dozvoljeno. Ko je digao ruku na crkvu, taj nije učinio nikakvu uslugu bošnjačkom narodu. Taj je kukavica. Oni što udaraju na crkve nisu nikakvi heroji. Takvi nam samo probleme mogu stvarati”, rekao je Alija Izetbegović, na sastanku s općinskim izaslanicima SDA, maja 1997. u Sarajevu. To je bilo prvo javno Izetbegovićevo priznavanje, iznuđeno američkim diplomatskim pritiskom, da se ”dogodilo da musliman digne ruku na bogomolju”.

Tek nakon što je 25. srpnja 1996. podmetnuta eksplozivna naprava uz Župnu crkvu u Bugojnu, američke diplomate su ponudile prvo objašnjenje bošnjačkog napada na katoličke crkve. Prema izvještaju o politici Sjedinjenih Država za podršku vjerskih sloboda za 1996, u kome je pažnja usmjerena na kršćane, u poglavlju o BiH posebno se govori o ovom bugojanskom napadu: ”Kakogod, postoje neki incidenti međuetničkog nasilja koji su rezultirali oštećenjem religioznih objekata. Na primjer, u julu 1996. u Bugojnu, gradu pod muslimanskom kontrolom, katolička crkva je napadnuta zapaljivom bombom. To je navodno posljednja katolička crkva u ovom gradu. To se dogodilo nekoliko dana nakon što je u požaru oštećena džamija u Prozoru, gradu pod hrvatskom kontrolom i moguće je da je to učinjeno u znak odmazde zbog paljenja džamije.” Tako se napad na katoličku crkvu u znak odmazde zbog paljenja džamije naziva – međuetničkim nasiljem. Američki analitičari odbijaju postojanje progona na vjerskoj osnovi u sukobima na Balkanu, dosljedno tvrdeći da je riječ o političkim i etničkim konfliktima. Ovaj izvještaj je postavio obrazac razumijevanja koji će dugo ostati nepromijenjen: bošnjački napadi na katoličke crkve su odmazda za hrvatske napade na džamije, ali to su samo ”incidenti međuetničkog nasilja”.

Iako je u maju 1997. izjavio da je bio ”neugodno iznenađen izvještajem o katoličkim bogomoljama”, Izetbegović je podatke o takvom bošnjačkom skrnavljenju katoličkih vjerskih objekata imao već najmanje dvije godine.

Izetbegović je, čini se, bio dosljedan u ovim svojim ‘principijelnim’ i ‘pragmatičnim’ razlozima javne osude napada na katoličke crkve i druge hrvatske ciljeve. Njegovo uvjerenje da je nespojiva takva upotreba nasilja protiv tuđih svetinja, kao i da je nespojiv terorizam s istinskim učenjem islama, mogao bi da bude jedan od glavnih razloga zašto su policajci pod njegovom kontrolom dosljedno nastojali da prikažu kako je svaki od oblika nasilja, počinjen od strane neke muslimanske grupe, samo neki tajni, zavjerenički plan kompromitacije muslimana i islama. Izetbegović je odgovorne za nasilje na muslimanskoj strani nazivao ”političkim slijepcima”, ”bezumnicima”, ”onima koji ne znaju šta rade”, ”našim budalama” ili najteže – ”zlonamjernicima”. Stoga, njegovo tumačenje nije olakšalo nego je otežalo suočavanje s problemom. Jedino odgovarajuće tumačenje koje može davati državnik nije ideološko uvjerenje o nespojivosti zločina i vjere, nego nalog da se otkriju, spriječe i kazne oni koji krše zakonske norme i međunarodna humanitarna načela.

Ali, Izetbegovićeva osuda nasilja je, očito, bila pozitivno vrednovana od strane međunarodnih posmatrača i posrednika. Oni su od čelnog bošnjačkog političara zahtijevali da takvu verbalnu osudu potvrdi policijskom akcijom protiv ekstremista koji su poduzimali napade i uklanjanjem s pozicija moći političara koji se protive ili opstruiraju proces uspostavljanja zajedničke vlasti u Srednjobosanskom regionu. Izetbegović je, nesporno, prihvatao i ove međunarodne zahtjeve, odobravajući široke akcije policijske represije i istrage protiv stranih i lokalnih mudžahida, te prihvatajući uklanjanje lokalnih zvaničnika SDA.

Naravno, postoje brojni dokazi da su ovi zahtjevi opstruirani. Međunarodni zahtjevi su korišteni kao opravdanje obračuna s onim grupama koje su bile opozicione ili protivničke Izetbegovićevim koncepcijama. Bošnjačka policijska istraga je usmjeravana ka manje važnim, marginalnim grupama kako bi se zaštitile glavne islamske grupe. Prema tumačenjima viših policijskih zvaničnika, tokom ovih istraga je postojao i snažan sukob unutar policijskih i obavještajnih struktura same bošnjačke vlasti. Policijski funkcioneri, sa sekularnim i ljevičarskim backgroundom, nastojali su ali nisu uspjevali sprovesti široku istragu, koja bi kriminalizirala i brojne bošnjačke političke i policijske zvaničnike s islamskim backgroundom. Ova druga grupacija političara i policajaca je objašnjavala da ne želi da njihova vlast bude zapamćena po novom širokom progonu muslimanskih boraca i aktivista. Stoga je bošnjačka policija tokom ovih istraga prolazila kroz nekoliko unutarnjih kriza i sukoba koji su znatno uticali na njen tok. Ali, i takve ograničene i opstruirane istrage izazivale su zadovoljstvo međunarodnih posmatrača. ”Takav policijski pritisak ušutkuje mudžahedine”, objašnjavao je jedan zapadni diplomata u Sarajevu, upućen u tok istrage.

Na drugoj strani, Izetbegovićeve verbalne osude nisu ni 1995. ni 1997. mogle da zaustave kampanju napada na katoličke crkve. Niti ideološki, niti praktični razlozi koje je Izetbegović navodio nisu očito ništa značili onima koji su vodili kampanju napada na katoličke crkve. Čak ni policija, niti tužilaštvo, niti sudovi nisu u takvim predsjedničkim instrukcijama, ponavljanim u razmaku od dvije godine, prepoznali nalog za akciju. Nikada niko nije osuđen zbog ovih napada na katoličke objekte.

Nastavlja se