U skladu sa Kunderinom sentencom „držali smo se i dalje za ruke, a kad se masa razišla, šetali smo tako nekoliko sati po rascvetalom Pragu“, kao da je i napisana ova knjiga. „Prva ljubav“ koju je napisao Mario Liguori (izdavač: Laguna) jeste proza koja vam se u rukama rascvetava, puna je uzdrhtalog meseca, skandinavskih, plavih magli, sunčevih stidljivih hajina, koje bacaju senku što vuku je po zemlji…

Obrubi oblaka crtaju tamnu čipku po pesku po kome lutaju Liguorijevi junaci. O ljubavi se najlepše govori jezikom ljubavi i pisac upravo to i čini. Mario Liguori, Italijan po rođenju, tako je omađijao srpski jezik, da direktno na srpskom jeziku, koji mu nije maternji, piše daleko dublje, uverljivije i zavodljivije od mnogih kojima to srpski jezik jeste. Jer ovaj pisac svaku reč isprobava u ustima kao vino, sa svakim junakom kao da popriča, svaki predeo oseti kožom pre nego što ga opiše. Biljana Srbljanović je napisala da se ne radi o tome da je „Mario Luguori savladao srpski jezik. On je izmislio svoj srpski jezik“. I dakle, na tom originalnom srpskom jeziku pisca, očišćenom od žabokrečina konvencionalnog, banalnog, patvorenog, svega što je u jeziku nečisto, Liguori piše kao da svira samo po klavirskim crnim dirkama, uvek sa spuštenim desnim pedalom i dobijamo neki debisijevski efekat ljubavnog odjeka, jer priče o ljubavi o kojima on govori traju u čitaocu. Taj bol, tragikomedija svih prvih ljubavi, šapati u noći, uštirkane hajine mladih žena koje stoje na prozorima koji poput ramova uokviruju njihove portrete, gusta melanholija vremena što protiče i sve menja spolja, da bi sve ostalo isto iznutra, svet su ove knjige. Šapati u noći, vozovi, kiše, duboke jaruge ljubavi, teme su ovog dela koje jeste lična intimna i poetska geografija duše ovog, po svemu neobičnog autora, dubokog senzibiliteta. Jug u njemu peva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari