Pregovori političara oko formiranja vlade, osim raspodele ministarskih mesta, podrazumevaju i raspodelu izbornog plena u nizu javnih i državnih preduzeća, agencija i fondova, iz kojih se crpe sredstva za potrebe vladajućih partija i gde se uhlebljuju lojalni i korisni stranački ljudi, pre svega iz takozvanog drugog ešalona, dok lidere najviše zanimaju pozicije političke moći – slažu se sagovornici Danasa Vladimir Goati, predsednik Transparentnosti Srbija, i Goran Nikolić, ekonomista iz Instituta za evropske studije.

Lideri stranaka koje dogovaraju vladajuću koaliciju pre svega su zainteresovani da za sebe, odnosno svoju stranku, prigrabe mesto premijera i vicepremijera, jer su ona najbitnija. Ako im to izmakne, politička logika nalaže da se ruke obaraju oko ministarstava „sile i novca“, a to su resori policije, vojske, finansija, ekonomije, infrastrukture, spoljnih poslova i pravde. Kada se taj deo međustranačkih i unutarstranačkih poslova obavi, kreće se u „drugi ešalon“ i raspodeljuju se mesta državnih sekretara, a istovremeno i čelne funkcije u „velikim budžetskim korisnicima“.

Ma šta stranke pričale u izbornoj kampanji o depolitizaciji javnih preduzeća, i ovog puta podela upravljačkih mesta u njima nije ništa manje bitna od podele ministarstava. Na taj način se kompenzuje „zakidanje“ nekoj stranci u raspodeli državnih funkcija. Stranke se „grabe“ za preduzeća koja ili prave veliki profit ili, što je mnogo češće, dobijaju veliki novac iz državnog budžeta, poput Telekoma, EPS-a, Srbijagasa, Puteva Srbije, Pošta Srbije, Srbija-vode i Srbija-šume, ali i oko upravljanja u državnim agencijama poput agencija za privatizaciju, kontrolu letenja, energetiku, te u fondovima, od kojih ogroman budžet imaju PIO fond i Fond za razvoj.

Vladimir Goati za Danas kaže da je javnost prvih nekoliko dana posle izbora slušala izjave predstavnika partija koje će najverovatnije biti članice vladajuće koalicije, koje su delovale kao da su stranke humanitarne organizacije jer ih ne zanimaju ministarska mesta.

– Dok sam ih slušao, maltene sam počeo da sumnjam u osnovnu definiciju partije, a to je osvajanje vlasti i deoba plena svojim sledbenicima. Međutim, kako se bliži trenutak odluke, ta „humanitarna“ priča se gubi. Videćemo na kraju da se vodila borba zubima i noktima za svako važno ministarsko mesto, javno preduzeće, upravni i nadzorni odbor, odnosno svuda gde se nešto dobija uz relativno malo rada. To nije samo hir partijskih faraona, nego na njih vrše pritisak partijske pristalice – objašnjava Goati.

On procenjuje da će zbog toga „priča o 15 do 17 mesta u vladi, u koju se se ozbiljni političari kleli, po svoj prilici pasti u vodu, jer ima toliko imperativnih zahteva čije neispunjavanje može da dovede da čitava partija ne uđe u koalicioni angažman“.

Goati ukazuje da u deljenju plena postoji paradoks.

– Prednost eventualne koalicije DS, SPS i LDP i ono što paradoksalno olakšava dogovor je mogućnost deljenja mesta po vertikali. Ako ne mogu da se dogovore baš na republičkom nivou, mogu možda na pokrajinskom ili na nivou Beograda. Kada imate više igračaka koje delite, lakše možete da se dogovorite. Okolnost da imaju ta tri važna nivoa otvara mogućnost dogovora u paketu i zato mi se čini manje verovatnim da će spor oko nekog ministarskog mesta onemogućiti formiranje vlade – navodi Goati.

Goran Nikolić saradnik Instituta za evropske studije, za Danas kaže da se apetiti lidera i njihovih stranaka razlikuju.

– Liderima je bitno da budu u stanju da kreiraju politiku, pa se u podeli vlasti bore za dobijanje jakih ministarstava kao što su vojska, policija, finansije, ekonomija, pa čak i BIA. Za srednji ešalon ljudi iz stranaka najvažnije je dobijanje važnih upravljačkih mesta u javnim i državnim preduzećima – objašnjava Nikolić.

On dodaje da ne treba izgubiti iz vida da je stranci bitno i da održi svoj rejting.

– Nije samo bitna trenutna „zarada“, nego i održivost te „zarade“. Iz tog razloga stranke prilikom formiranja koalicija razmišljaju i s kojim će strankama u nju ući, jer bi javnost na sledećim izborima mogla da kazni stranku zbog sklapanja neke neprirodne koalicije – zaključuje Nikolić.

Srbija nije izuzetak

Grabež za funkcijama nije jedinstven samo za Srbiju, kaže Vladimir Goati. On navodi primer Belgije gde se uvek prave koalicije između flamanskih i valonskih partija. „Tačno se zna da premijer nosi tri poena, član užeg ministarskog kabineta dva poena, kao i predsednik skupštine, a da mlađi ministar i sva ostala mesta nose po jedan poen. Tamo je plen mnogo manji, nema toliko raširene državne i javne privrede gde država gura svoje ljude u nadzorne i upravne odbore. Ali, vlada ista surova konkurencija za podelu plena“, objašnjava Goati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari