Ne tako davno uvodne špice svakog pregleda iz NBA lige počinjali su silovitim zakucavanjima Šekila O Nila, virtuoznim fintama Hakima Olejdžuvona ili mekanim skok šutem Patrika Juinga.
Nezaboravni dueli Dejvida Robinsona i Alonza Morninga krajem devedesetih godina prošlog veka prepričavali su se danima, a igra jedan na jedan Oljedžuvona i Juinga iz sezona 1994. i 1995. dok su nastupali za Hjuston i Njujork analizirana je na svim američkim univerzitetima. Nikome ni na kraj pameti nije bilo da će samo za desetak godina način igre u najkvalitetnijem prvenstvu na svetu biti tako promenjen da će klasični centri svestrano obučeni postati pravi raritet u SAD.
Poslednji izdanak „stare škole“ Tim Dankan, uprkos poznim igračkim godinama (36) uspešnim nastupima za San Antonio podseća na dane kada se u većini napada lopta po automatizmu prvo spuštala peticama. Istočna konferencija je bila pristupačnija za centre pošto se igralo sporije, za razliku od zapada gde i danas važi pravilo „trči i pucaj“.
Šta se u razmaku od jedne decenije dogodilo teško je objasniti, međutim činjenica je da u ligi tek nekolicina centara predstavlja nosioce igre u svojim timovima. Neosporni predvodnik sigurno je Dvajt Hauard iz Orlanda, a u koloni jedan za drugim nalaze se Endru Bajnam (L.A. Lejkers), Roj Hibert (Indijana), Tim Dankan (San Antonio), Andrea Barnjani (Toronto), Demarkus Kazns (Sakramento), Al Džeferson (Juta), Endru Bogut (Milvoki) i Mark Gasol (Memfis). Još par njih povremeno zablista poput Zaze Pačulije (Atlanta), Dejvida Lija (Golden Stejt), koji i nije klasična petica, Semjuela Delambera (Hjuston), Krisa Kejmena (Nju Orleans), Marcina Gortata (Finiks) i Nikole Pekovića (Minesota).
Ako govorimo o kontinuitetu i građenju igre gde je postavka petice u napadu najvažniji deo strategije onda je broj vrhunskih centara još manji. Igra Orlanda se ne može zamisliti bez Hauarda, kao i Indijane u odsustvu Hiberta, Kazns je izrastao u lidera Sakramenta, Dankan je zacementirao mesto u San Antoniju, kao i Bogut u Milvokiju. Barnjani je veoma polivalentan i mnogo više spada u grupu takozvanih petica koji po atleticizmu i igri licem prema košu znatno više podsećaju na krilne centre.
Upravo je to nijansa koja će vremenom najverovatnije prerasti u dominantnu boju u velikoj većini reketa u ligi. Džordan (L.A. Klipers), Čendler (Njujork), Noa (Čikago), Ilario (Denver), Li (Golden Stejt), Lav (Minesota), Oldridž i Kembi (Portland), Barnjani i Džonson (Toronto), Mekgi (Vašington), Paul Gasol (L.A. Lejkers) iako igraju na mestu petice po građi, pokretljivosti i činjenici da najbolje funkcionišu prilikom igre dva na dva zapravo predstavljaju „produžene“ četvorke.
Za igru u tranziciji ovakav trend svakako je veoma pogodan, kao i kada je atraktivnost igre u pitanju, međutim u koncepcijskom smislu igra pomalo gubi na smislu. Ovaj vakum idealna je prilika za evropske centre, ali i na Starom kontinentu situacija je daleko od idealne.
Ukoliko se ovaj trend nastavi dubina igre će postati sve „plića“, plejmejkeri će imati više prostora za prodor, a timovi koji budu sačuvali ili izabrali klasične petice biće u izvesnoj prednosti u napadu, ali i podređeni u odbrani, budući da će teško čuvati vižljaste petice sa kvalitetnim šutem sa distance.
Utisak je da će navedeni talas vremenom prerasti u buru, a od njene snage i intenziteta zavisiće i izgled NBA lige. Nije isključeno da uragan „Katarina“ iz korena promeniti lice košarkaškog jezgra SAD, ali i da samo nadogradi ono što je decenijama negovano.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


