Vlast i Fijat 1

Ništa bolje ne odslikava odnos političkog establišmenta i radnika u Srbiji kao štrajk u Fijatu.

Jer, premijerka Brnabić jasno poručuje štrajkačima – ako vam plata od 42.000 (350 evra) nije dovoljna, Fijat može da ode i imaćete nula dinara. I opet ćete doći ispred Vlade da vam mi rešavamo problem. U ovom krugu vrti se decenijama liberalna tranzicija u Srbiji – vi koji imate malo, i mislite da radite mnogo, a niste dovoljno plaćeni, možete spasti na ništa. Mi koji imamo vlast ne možemo vam pomoći. Vi u štrajku se jednostavno inatite, a vaša radna mesta su plaćena novcem svih građana Srbije, budući da smo dali stranim investitorima subvencije, kao što se te subvencije daju i drugde u svetu.

Radno mesto u industriji Srbiji, dakle, jeste i socijalna, i po potrebi marketinška kategorija. Jer, kada su izbori, radnici u halama potrebni su svakoj vlasti kao kulisa u kampanji. Da vladajući političari pokažu svoju privrednu sposobnost – stalni napredak zemlje i gradnju fabrika i otvaranje novih radnih mesta. I to sve kao nastavak velikih kampanja iz vremena socijalizma – petogodišnjih planova i slično. S tim što u tom vremenu to nisu bile samo kampanje. Da je rad tržišna kategorija, establišment se samo seti kada ima potrebu da lomi štrajk, i da radnicima saopšti crnu vest da njihova radna snaga ne vredi ništa. Da se važe samo uslovi i ustupci koje vlast dogovori i isplati investitorima, i to u tajnim ugovorima. I da na taj način obara tržišnu cenu rada i da drži proces njegove ponude i potražnje pod svojom političkom kontrolom. Političkom, a ne pravnom, u kojoj bi trebalo da važe ujednačeni uslovi poslovanja, i regulisana tržišna utakmica, koja kažnjava prljavu i korumpiranu igru. I što je zanimljivo, establišment iskreno ne shvata kako nekom radniku u Kragujevcu 350 evra nije dovoljno, kao da je Kragujevac zemlja Trećeg sveta, a ne važe iste cene hrane u marketima, odeće i bele tehnike kao u Beogradu. I zašto taj industrijski radnik ne uviđa da, ako ne pristane da osam sati dnevno radi u pogonu za tu platu, preti „Dolina gladi“?

Međutim, ako se establišment pravi da rad nije tržišna kategorija, radnici su toga i te kako svesni, i možda smatraju da će tih 350 evra lakše zaraditi preprodajući na pijaci nego u industrijskom pogonu. I nije im teško da zaključe da vlast u ovoj zemlji najviše potcenjuje rad, a najviše ceni one koji imaju novac, koliko god da se poziva na Maksa Vebera.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari