Destabilizacija suseda

Žarko Korać: Rekao bih da Beograd vodi istu politiku kao i 90-ih, ali u novom ključu. S jedne strane, stalno se govori da je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata država i da Srbija, u skladu s Dejtonskim sporazumom, podržava njen međunarodni status – predsednik Boris Tadić se u to gotovo ritualno zaklinje – a s druge strane, u medijima i u izjavama većine političara insistira se na tome da je Bosna i Hercegovina neodrživa tvorevina. Kada se to ne može otvoreno reći, onda se ekstenzivno citira Dodik koji više i nema nikakvu drugu poruku osim da Bosna i Hercegovina ide ka svojoj propasti i ka raspadu, a srpski narod ka svojoj slobodi. U suštini te politike je ideja o podeli Bosne i Hercegovine.

Ivo Banac: U razdoblju nakon Tuđmana, od početka prošlog desetljeća, Zagreb je bio na distanci prema Bosni i Hercegovini. Za vrijeme Račana i Sanadera najvažnije je bilo – ni na kakav način ne dati povoda za bilo kakvu priču o miješanju Zagreba. Istovremeno podržavale su se sve one separatne ustanove koje su HVO i Tuđmanova politika stvorili u Bosni i Hercegovini, ali dalje od toga se nije išlo. U zadnjem razdoblju dolazi do preokreta. Potaknuti Dodikovom politikom vrlo aktivnog podrivanja Bosne i Hercegovine, dva bosanskohercegovačka HDZ-a prave zajedno sa Dodikom frontu protiv bosanskohercegovačkog jedinstva. Ti njihovi izazovi dobijaju, ne na najotvoreniji način, potporu službene Hrvatske. Formulacije koje koriste predsjednik Hrvatske, bivša predsjednica vlade i sadašnja ministrica vanjskih poslova govore o strukturalnoj neravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Kaže se da se to mora promijeniti, što znači da se ide na sukobe unutar Federacije Bosne i Hercegovine, jer se apsolutno ništa ne poduzima što bi osporilo legitimitet Dodikove Republike Srpske. Bojim se da hrvatska politika u ovom trenutku surađuje sa projektom koji je izuzetno opasan. To je upravo suprotno od onoga što Zapad očekuje od Hrvatske. Američka politika računa na suradnju Zagreba u stabiliziranju Bosne i Hercegovine. Bojim se da se to na ovaj način ne događa.

Omer Karabeg: Koliko je u Srbiji jaka teza da Republika Srpska treba da bude nadoknada za gubitak Kosova?

Žarko Korać: To se ređe može pročitati ili čuti, ali, kada se napravi dublja analiza odnosa Srbije prema Bosni i Hercegovini, onda se vidi da je ta teza itetako prisutna. Tu je bitno sledeće. Ako se Bosna i Hercegovina podeli, onda će srpska politika, koja je vođena devedestih godina, retroaktivno dobiti svoje puno opravdanje. U tom slučaju bi srpska nacionalistička inteligencija izašla kao pobednik. Onda bi došlo do obrata u kome bi se pokazalo da je sve ono što se pisalo 80-ih godina, kada se pripremao rat, bilo ispravno. Nije, dakle, reč samo o kompenzaciji za Kosovo, nego i o naknadnoj istorijskoj potvrdi teze da raspad Jugoslavije nije proizveo srpski narod, već da su srpskom narodu navodno uskraćena ona prava, koja su imali drugi narodi u bivšoj Jugoslaviji, a to je da formira državu u onim granicama koje on smatra pravednim, a koje nikada nisu bile specifikovane, sem u Šešeljovim govorima. Otuda potpuno nekritička podrška Dodiku u medijama. Dok se u zvaničnim medijima u Srbiji, da i ne govorimo o tabloidima koje kontrolišu tajkuni režima, o Crnoj Gori Mila Djukanovića govorio kao kriminalnoj državi, ne postoji doslovno niti jedan jedini ozbiljan tekst u kome se na sličan način govori o Republici Srpskoj, pa se stiče utisak da je to prosperitetna, ekonomski uspešna država i da je Dodik mudar i sposoban lider.

Omer Karabeg: U kojoj meri Zagreb podržava zahteve lidera bosanskohercegovačkih Hrvata da se u Bosni i Hercegovini uspostavi treći, hrvatski entitet?

Ivo Banac: Tu je došlo do stanovite evolucije. U vrijeme Stjepana Mesića zagovaranje trećeg entiteta bilo je doslovno nemoguće. Ne tvrdim da je Stjepan Mesić vodio neku izričito pozitivnu politiku prema Bosni i Hercegovini – ona je bila više verbalno nego suštinski različita, ali ipak tako nešto u tom trenutku nije bilo moguće. U međuvremenu došlo je do promjene, pa je počelo da se govori i o trećem entitetu. To nije samo nešto što zagovaraju dva HDZ-a u Bosni i Hercegovini, nego nešto na što i oficijelna hrvatska politika aludira. Ne govori se, doduše, najizravnije o mogućnosti potpore trećem, hrvatskom, entitetu, ali se kaže da je to jedno od rješenja koja treba uzeti u obzir, da je to nešto što se ne smije a priori odbaciti, nešto što, to je formula Vesne Pusić, može biti ugrađeno u širu reformu Bosne i Hercegovine u smislu – možda bi moglo biti i pet entiteta, ali bi jedan od njih bio hrvatski. Pitanje trećeg entiteta je u ovom trenutku opasno na vidiku, to nije više anatema, kao što je to bilo početkom prošlog desetljeća.

Omer Karabeg: Koliko su Beograd i Zagreb svojim potezima doprineli sadašnjoj dubokoj krizi u Bosni i Hercegovini?

Žarko Korać: Beograd je svakako tome mnogo doprineo. Malopre sam izneo jednu vrlo tešku tvrdnju da se smisao politike prema Bosni i Hercegovini nije promenio od devedestih godina do danas. Istina, rata nema, nema oružja, zločina i masovnih stradanja, ali ni na koji način nije dovedena u pitanje teza da je Bosna i Hercegovina nemoguća država koju, kako se ovde često ističe, njeni građani ne žele, pre svega građani srpske nacionalnosti. To je jako opasno. To je jedna od najvećih grešaka Beograda u poslednjih 10 godina otkako je Milošević izgubio vlast. Srbija aktivno radi na destabilizaciji svoga suseda. To je politika koja je meni potpuno neobjašnjiva. Otvarajući pitanje drugih država u susedstvu, činite nešto što u ovom trenutku ne radi nijedna evropska država. Cilj projekta destabilizacije Bosne i Hercegovine je da se svet i Evropa ubede da je to nemoguća država, da srpski narod mora imati svoj deo, a hrvatski svoj, a Evropa neka izdržava treći bosanskohercegovački entitet, bošnjački, ionako je bogata. To je jedna monstruozna ideja, ali to je, na žalost, realnost.

Kontroverzni odlazak vladike Grigorija u Dubrovnik

Ivo Banac: Zagreb u ovom trenutku ne čini ništa da stabilizira situaciju u Bosni i Hercegovini, a to je paradoksalno vezano sa otvaranjem prema Beogradu. Naravno da moramo mnogo učiniti da zaliječimo rane u srpsko-hrvatskim odnosima, koji su tokom 20. stoljeća poremećeni u više navrata, a navlastito devedesetih godina. Ali, to se ne može raditi na račun trećega. Ta opasnost postoji i u ovom trenutku se može nazrijeti da u tom ključu ide čitav niz dobrih stvari koje, inače, treba poticati. Prije izvjesnog vremena episkop Srpske pravoslavne crkve Grigorije došao je u Dubrovnik i na jednom ekumenskom skupu u dubrovačkoj katedrali govorio o važnosti oprosta gdje je bio prisutan i dubrovački biskup. Ništa problematično – izvrsno. Ali to je u ključu strategije predsjednika Josipovića, koji je tamo poslao jednu od svojih savjetnica. To je strategija otvaranja Hrvatske prema južnom dijelu Republike Srpske – trebinjskom kraju, što je dio šire ideje stvaranja savezništva sa Dodikom. Upotrebio sam vrlo teške riječi u karakterizaciji nečega što na prvi pogled izgleda posve nedužno. Ali, takve situacije se događaju danomice tako da imamo čitav niz kamičaka koji upućuju na ideju savezništva Hrvatske i Srbije protiv trećega. To je suština. Nije onda čudno što razni politički činioci u Sarajevu reagiraju. Osjećaju se ugroženima, traže zaštitu, prosvjeduju, na razne načine pokazuju do koje mjere ih takvo ponašanje uznemirava. Moramo imati u vidu da ono, što na oko može izgledati vrlo dobro, može imati drugu pozadinu, koja onda stvara nove probleme.

Žarko Korać: Kao i kolega Banac, podržavam regulisanje odnosa između Beograda i Zagreba, ali treba biti vrlo obazriv i voditi računa da ono ne ide na račun nekoga trećeg. Primećujem izvesne promene u načinu kako neki od demokratski izabranih predstavnika u Hrvatskoj govore o Bosni i Hercegovini. Moram reći da je Mesić mnogo direktnije govorio o pokušajima podele Bosne i Hercegovine, dok sada imamo situaciju, to je samo moj utisak, da se politika Banjaluke prihvata kao realnost. Ja ne bih išao tako daleko da kažem da Zagreb baš podržava Dodika, ali svakako je jako suzdržan u kritikama na njegov račun.