Prevare političkih elita

Predrag Simić: Delimično je i to u pitanju, a delimično i frustracije koje je vrlo snažna propaganda, koja je pratila referendum o nezavisnosti u Podgorici, izazvala u Srbiji, kao i uverenje da je politika Podgorice, kao, na primer, u slučaju Kosova, često suprotna interesima Srbije.

Blagoje Grahovac: Ono što bih sa sigurnošću mogao reći je da odnosi između građana Srbije i Crne Gore, čini mi se, nikada u istoriji nijesu bili bolji. A što se tiče odnosa između dvije državne politike, odnosno između dvije političke elite, sigurno možemo govoriti o političkoj patologiji. Gledano istorijski možemo reći da se tu uglavnom radilo o međusobnom prevarantskom ponašanju. A što se tiče današnje političke elite u Crnoj Gori njoj je, kad se pred njom nađu problemi koje ne može riješiti, najlakše prizvati u pomoć istoriju – da Crnoj Gori prijeti opasnost od Srbije. Po mom mišljenju, Crnoj Gori danas ne prijeti opasnost ni od koga osim od, možda, same sebe i svoje politike, niti Srbiji prijeti opasnost od bilo koga osim od njene vlastite politike.

Omer Karabeg: Priznanje nezavisnosti Kosova, a potom i nedavno uspostavljanje diplomatskih odnosa između Podgorice i Prištine posebno je naljutilo Beograd, pa je Srbija povukla svog ambasadora iz Podgorice.

Predrag Simić: Povlačenjem ambasadora želeo se demonstrirati čvrst stav Srbije. Međutim, to su stvari koje se odvijaju na političkom nivou, ali život teče dalje. Pošto je gospodin Grahovac pominjao istoriju, današnji odnosi Beograda i Podgorice pomalo me podsećaju na odnose Beograda i Cetinja negde tamo u poslednjim decenijama 19. veka kada su ti odnosi bili zaoštreni, ali su vrlo brzo došli na svoje mesto.

Blagoje Grahovac: Srbija je živjela u dvije iluzije – njenoj najvećoj iluziji, to je Kosovo, i njenoj najslađoj iluziji, to je Crna Gora. Nakon što je 2006. godine na referendumu izglasana samostalnost Crne Gore Srbija se prisilno morala odreći svoje najslađe iluzije – zajedničke države sa Crnom Gorom. Što se tiče njene najveće iluzije – Kosova, ona je razriješena onako kako je razriješena i Srbiji treba pomoći da konačno shvati realnost. Ako analiziramo odnose između Srba i Albanaca, možemo reći da su ta dva naroda u prošlosti sve probali, samo jedno nikad nijesu probali, a to je prijateljstvo. U Crnoj Gori je nešto drugačiji slučaj. Crna Gora je svoje odnose sa Albancima, koji ovdje žive, uvijek gradila na prijateljstvu. I, naravno, ishod je povoljan. I Srbija bi konačno trebalo da izađe iz zone zabluda i shvati realnost. Nije priznanje Kosova od strane Crne Gore šteta za Srbiju. To je korist za Srbiju. Treba znati da je za dobre odnose na Balkanu ključan prijateljski odnos između Hrvatske i Srbije, a za proizvođenje nemira odnos između Srbije i Crne Gore. Evo i zašto. Kad god su do sada Srbija i Crna Gora bile u dobrim odnosima, znajte da je neko treći platio cijenu. Kad su Srbija i Crna Gora bile u lošim odnosima, govorim o političkim elitama, tada su stradali građani Srbije i Crne Gore.

Omer Karabeg: Nedavno je novoizabrani patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej izjavio da su Srbi i Crnogorci jedan narod. Kako gledate na tu izjavu?

Blagoje Grahovac: Čini mi se da se sveštena lica u Srpskoj pravoslavnoj crkvi više ponašaju kao politički komesari nego kao sveštenici. Znao je novoizabrani patrijarh da će tom izjavom u srce dirnuti mnoge građane Crne Gore, pa ipak je to izgovorio. To nije mudro.

Još jedna tema je važna za odnose Srbije i Crne Gore, riječ je o antifašizmu. U Crnoj Gori se antifašizam gaji, dok se danas u Srbiji, koja je u Drugom svjetskom ratu platila veliku cijenu fašizmu, antifašizam protjeruje, a priziva se ono drugo, nevaljalo, pa je, bojim se, na sceni fašizacija društva. A Srbija i Srbi, a i sam pripadam tom nacionalnom korpusu, imali bi razloga da budu ponosni što su nasljednici antifašitičke tradicije. Kad je riječ o sličnostima rekao bih da je političkim elitama u Srbiji i Crnoj Gori zajedničko rusofilstvo. Na nesreću, prljavi ruski kapital, koji se zavrtio preko zapadnih meridijana i došao na ove naše prostore, nigdje nije našao tako plodno tle kao u Srbiji i Crnoj Gori. I, naravno, da tada dolaze do izražaja mafije, spregnute sa političkim elitama.

Predrag Simić: Mislim da rusofilstva nesumnjivo ima u Srbiji, ali da je izjava ruskog ambasadora u NATO paktu gospodina Rogozina da bi Rusija u slučaju da Srbija uđe u NATO pakt bila primorana da preispita svoj stav prema Kosovu stavila na veliko iskušenje iskrene rusofile u Srbiji. Svojevremno, posle 5. oktobra, kada me je jedan visoki nemački diplomata zapitao kakav će biti stav petooktobarske Srbije prema Rusiji i Kini, ja sam mu odgovorio ono što i dan danas mislim: „U Srbiji se od marta do oktobra o Rusiji može misliti šta se hoće, a od oktobra, čim se temperatura približi nuli, pa negde do marta svi postajemo rusofili“. Objektivno je to tako. I to nema nikakave veze ni sa crkvom, ni sa panslovenstvom. To je prosto surova ekonomska realnost i mislim da i najveći prozapadnjaci u Srbiji nisu mogli reći ništa protiv ulaska Srbije u projekt Južni tok.

Što se tiče fašizma, mislim da se često pojednostavljuje ono što se događa ovde. I u Srbiji i Crnoj Gori tradicija antifašizma je kontinuirana, ali opterećuje je činjenica da je tokom Drugog svetskog rata i u Srbiji i u Crnoj Gori buktao žestok građanski rat između partizana i četnika. Današnja Crna Gora je zauzela stav u prilog jedne strane, a u Srbiji je to mnogo manje definisano, teško je naći jedan čvrst stav čak i u vrhovima političke vlasti. Mislim da ćemo morati izaći na kraj s tim prebrojavanjem ko je poginuo na strani partizana, a ko na strani četnika i to će verovatno biti visoko na listi prioriteta u ovom periodu pre nego što uđemo u Evropsku uniju.

Omer Karabeg: U Crnoj Gori je veoma prisutno uverenje da srpska politička elita u odnosima sa Crnom Gorom na neki način želi da izigrava starijeg brata.

Blagoje Grahovac: To je sigurno prisutno desetljećima, ali u posljednje vrijeme, imam dojam, oni koji bi željeli da imaju tu ulogu shvataju da od toga nema ništa. Najveći problem pravi grupa mentora. Na nesreću, u politici Srbije već 20 godina imamo iste savjetnike i mentore. Iako su se mijenjale vlade, mentori su uglavnom ostajali isti. Tačno se zna koji je to krug ljudi – to su određeni akademski i crkveni krugovi.

Omer Karabeg: Mislite li na Srpsku akademiju nauka i Srpsku pravoslavnu crkvu?

Blagoje Grahovac: Prvenstveno na njih.

Predrag Simić: Mislim da je pomalo stereotip da su Srpska pravoslavna crkva i Srpska akademija nauka, iako za to ima mnogo razloga, i danas toliko uticajni. Mene više brine to što primećujem da se od najmlađe generacije srpskih političara često čuje da Srbija mora biti lider na Balkanu. Ja ne vidim zašto Srbija mora biti lider na Balkanu. Ja mislim da Srbija, pre svega, mora biti lider samoj sebi, odnosno mora biti u stanju da napravi održivu državu nakon raspada jugoslovenskog projekta.

Igre sa ambasadorom

Omer Karabeg: Kako gledate na povlačenje srpskog ambasadora iz Podgorice?

Blagoje Grahovac: To je nerazuman akt, to je izraz pomanjkanja političke mudrosti. Problem je u ponašanju političke elite i Srpske pravoslavne crkve za koju ja procjenjujem da u posljednjim decenijama pravi velike štete na prostoru Balkana. Ja zapravo ne mogu više da prepoznam šta je državna, a šta je crkvena politika u Srbiji. Ako posmatrate bilo koji skup, teško ćete na prvi pogled zaključiti da li je on državni ili crkveni, tako da možemo govoriti o kleru koji je ušao duboko u politiku, a to nikada nije dobro.

Predrag Simić: Kad je u pitanju Kosovo, pogledi Beograda i Podgorice doista se razlikuju. Odnos Srbije prema Kosovu, ili prema onome što se ovde naziva jednostranim proglašenjem nezavisnosti, u suštini se ne razlikuje od politike Kine prema Tajvanu, Izraela prema svom statusu, ili svojevremeno Zapadne Nemačke koja je imala takozvanu Halštajnovu doktrinu. U ovom trenutku praktično nema nikakvih kontakata između Beograda i Prištine. Takvo stanje neće trajati u nedogled, ali kako iz njega izaći? Mislim da blizina Evropske unije izuzetno blagotvorno deluje na zemlje kandidate i na normalizaciju njihovih međusobnih odnosa. Što se tiče odnosa Srbije i Crne Gore, ako se udaljimo od verbalnog hladnog rata, koji s vremena na vreme izbija po medijima, ekonomski odnosi napreduju i vrlo su stabilni. Ministar Mrkonjić govori da Srbija želi da kupi Luku Bar, da želi da izgradi autoput do granice sa Crnom Gorom, a videli smo da je Crna Gora krenula sa autoputem Bar – Boljare. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da Beograd u ovom trenutku ima najveći broj vazdušnih letova upravo sa Podgoricom.

Omer Karabeg: Očekujete li da Srbija uskoro vrati ambasadora u Podgoricu?

Blagoje Grahovac: On će se morati vratiti, jer će politička elita Srbije konstatovati da je napravila grešku. Neće je javno priznati, ali će konkretnim potezom vraćanja ambasadora to praktično učiniti.

Predrag Simić: Pre ili kasnije. O tome vam mogu govoriti iz vlastitog iskustva. Ja sam bio ambasador Srbije u Francuskoj, pa sam povučen posle francuskog priznanja nezavisnosti Kosova, ali već za šest meseci sam se vratio na svoje mesto.