Stalo nam je da Srbi preko usta prevale riječ – agresija

Udruga pravnika Vukovar ‘91. podnela je Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu krivičnu prijavu u kojoj tvrdi da je u Srbiji 1991-92 postojalo pet logora u koje su bili internirani Hrvati. Vi ste bili među tim Hrvatima, da li ste sve lokacije na kojima ste boravili doživljavali kao logor – pitamo ministra Matića u razgovoru za Danas.

– Da. Nakon pada Vukovara ja sam bio odveden u Stajićevo mjesec dana, poslije toga dva mjeseca u Niš i poslije toga šest mjeseci u Sremsku Mitrovicu. Ta sva tri se mogu podvesti pod definiciju koncentracijskog logora, s tim što, eto, ako baš hoćemo napraviti nekakvu razliku, Stajićevo je apsolutno i mjesto i građevina koja podsjeća na logore iz Drugog svjetskog rata, Aušvic ili neke toga tipa. Uvjeti: štala, spavanje na betonu, minus dvadeset stupnjeva, oko štale dvostruka bodljikava žica, naoružani vojnici sa psima njemačkim ovčarima, psihofizičko zlostavljanje, silovanje, ubojstva, uskraćivanje vode i hrane. To je ta razlika između zatvora i logora. Nakon 15 dana što smo mi bili u Stajićevu došao je Međunarodni crveni križ i nakon toga više nije bilo ubojstava.

Smatrate li da bi sudska potvrda postojanja tih logora bitno poduprla sudsku tužbu Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu?

– Sigurno. Ja sam prije dvije godine kao savjetnik predsjednika države Josipovića bio u posjeti Srbiji, razgovarao sam i sa predsednikom Tadićem i imao sam prilike na sred Knez Mihailove pokloniti mu moju knjigu, što je izgledalo prije dvadeset ili prije deset godina kad je knjiga nastala apsolutno nemoguće. Predsednik Tadić je pametan čovjek, on sve to zna i razumije, međutim dok su na snazi naša tužba protiv Srbije i tužba Srbije protiv Hrvatske, naravno da Srbiji nije u cilju da prizna postojanje tih logora, jer to bi bilo kao sam sebi da skočiš u stomak.

Ali u našem se Tužilaštvu za ratne zločine vodi postupak povodom tužbe Udruge pravnika Vukovar ‘91?

– Nakon 19 godina, a tek se sad nedavno konačno saznalo kako se taj zapovjednik logora zove, mislim da nema ni puna godina kako je to uzeto malo ozbiljnije u razmatranje. Ne znam da li javnost u Srbiji to zna, ali vi u ovom Tužilaštvu za ratne zločine imate mlade, pametne, školovane, obrazovane ljude koji provode taj postupak, međutim, i sami ste svjedoci kad ti predmeti dođu na viši sud, tada je tu puno kadrova iz onog bivšeg sistema, da kažem iz Miloševićevog režima koji uspješno to ruše. Pa vidjeli ste i da je za Ovčaru bilo nekoliko tih suđenja, vraćanja, ovoga onoga. Ne može se reći da ne postoji iskrena želja za tim rješavanjem, ali postoje opstrukcije.

Vi smatrate da bi za uzajamno povlačenje tužbi trebalo da budu ispunjeni neki uslovi, na koje tačno uslove mislite?

– U Hrvatskoj su različita mišljenja o tome. Ja govorim sa pozicije Vukovaraca i sa pozicije bivšeg zatočenika. Potrebno je priznati da je to tamo u Srbiji bilo i da je postojalo. I da se kazne najviši krivci, ne mještani sela Stajićevo oni nemaju sa tim apsolutno ništa, isto tako bio sam svjedok kad je predsednik Tadić bio na Ovčari. Kao branitelj i kao bivši zatočenik logora potpisujem sve što je rekao, čovjek je rekao apsolutno istinito sve onako kako je, ali nedostajala je samo jedna jedina riječ, koju sam opet ja shvatio nažalost drugi nisu shvatili, falila je riječ agresija. Ali isto tako on to ne može reći dogod je na snazi naša tužba, dakle ja nisam sad odvjetnik ni Srbije ni predsednika Tadića, ali razumijem da on to ne može prevaliti preko usta jer time bi, kao što sam malopre rekao, sam sebi skočio u stomak.

Kod nas su udruženja izbeglica iz Hrvatske gotovo listom protiv toga da Srbija povuče svoju protivtužbu. Smatrate li vi da je Hrvatska sve učinila za povratak njihov tamo i povraćaj njihove imovine?

– Pa, naravno da nije. Ali treba pošteno reći da se radi na tome. I tu postoje ljudi, i sa jedne i sa druge strane, kojima nije u interesu normalizacija, nije u interesu stabilizacija cijelog ovog područja i među ljudima i među zemljama. Oni gube smisao svog postojanja, ako se stvari dovedu u normalu, onda neki nemaju šta raditi. Sigurno je da ovdje zadnjih nekoliko godina postoji dobra volja da se stvari normaliziraju. Ja ne mogu zamisliti da postoje ljudi, znam da postoje ali ja ne mogu zamisliti da postoje ljudi koji mogu uživati na tuđoj imovini, živjeti u tuđoj kući, spavati u tuđem krevetu, meni je to nepojmljivo. To nažalost postoji, ali veliki je pomak napravljen. Ali pitajte i te ljude, oni se načelno bore za nekakav povratak, za ovo za ono, ali oni dvadeset godina žive u Beogradu, dvadeset godina žive u Novom Sadu, njihovoj se djeci ne vraća…