"Tvoja slatkost je moja slabost" 1

Obično osvanu. Po haustorima, tarabama, mostovima, fasadama zgrada, škola, bogomolja. Pišu se sprejom, lakom ili farbom.

Jedni su pamfleti, izrazi vandalizma, kreativne nemoći, izopačene svesti, društvene patologije, lične frustracije i duhovne bede. Drugi su remek dela, duhovito koncipirane dijagnoze stanja u društvu, trijumf kreativnosti i poetike, očajnički pokušaj da se raskrinkaju kolektivne iluzije. Grafiti.

Istorija grafita

Smatra se da su nastali čak u antičko vreme. Ipak o njima se počinje govoriti kao o ozbiljnom fenomenu sedamdesetih godina prošlog veka kada su se pojavili u gradovima Amerike. Bili su poklič usmeren prema zaštiti ljudskih i građanskih prava. Kasnije se više usmeravaju na socijalne i političke teme. Procvat doživljavaju sa hip-hop kulturom mladih. Danas u Bronksu (Njujork) postoji i jedini Muzej grafita u svetu.

Kod nas ozbiljnije o njima se piše u „Almanahu novog talasa u SFRJ“(1983) i Petar Janjatović, rok kritičar, tada navodi da im je inspiracija – pank. Bio je to poklič sa zidova s kraja sedamdesetih, ali su tada najagresivniji bili grafiti:“Smrt hipicima“ ili „Hipici na šišanje“. Sociolog iz Niša Radomir Đorđević objavio je prvu studiju pod nazivom „Rečnik grafita“.“Širok je raspon grafita – od lucidnosti do najnižeg nivoa trivijalnosti. Nisu uvek izrazi slobode i stvaralaštva. Lako prelaze u nekulturu i vandalizam“.

Dr Ratko Božović, sociolog kulture, kaže da grafiti kod nas variraju od kičerske prizemnosti do neosporne lucidnosti. Oni mogu biti i provokacija kontrakulture, ali i alternativno mišljenje.

Devedesete godine kod nas donele su dominaciju političkih grafita. Izražavali su gnev, bili su duhovite, ironične i zajedljive poruke koje su ukazivale na manjak javnosti. („Omladina je otišla preko grane, zato što neki još nisu sišli s grane“, „Gospode ne opraštaj im jer dobro znaju šta rade“, „U stvarnosti realnost je sasvim drugačija“).

Stevan Karanović je predsednik prvog Grafit udruženja crtača po zidu u Srbiji. On smatra da grafiti mogu biti obične žvrljotine i brljotine ali i istinski biseri lakoće i nadahnuća. Mogu sadržati maštovite izjave ljubavi („Dobro jutro, Irina“) ili čuveni grafit osamdesetih: „Sunce je, a ti si raščupana“ koji je poslužio Zoranu Predinu da nastane kultna pesma kultnog benda „Lačni Franc“.

Grafiti mogu odražavati sjajan duh, kao legendarni grafit:“ Kad ja tamo a ono međutim“! Mogu biti filosofski:“ Ništa nije sigurno“. Kulturološki:“Ne slušaj narodnjake – umri prirodnom smrću“! Verski:“Stalno idem u džamiju ali nikako da nađem moj broj cipela“.

Dragan Antonijević, istraživač Etnološkog instituta, smatra da je moguće odrediti autora, odnosno njegov sociokulturni, starosni i polni identitet. Pišu uglavnom mladi ljudi (mada ima i penzionera!), oni koji imaju naglašenu potrebu za potvrđivanjem grupnog identiteta i koji su u potrazi za sopstvenim. Da ih većinom pišu muškarci upućuje specifična komunikativna konvencija tipična za kulturne kodove muškaraca kao što su: potvrda moći, degradiranje i podvrgavanje ruglu grupa, pojedinaca i pojava koje se doživljavaju kao preteće po mušku seksualnost, kulturnu i ideološku dominaciju i identitet.

Nažalost, poslednjih godina, grafiti su mahom usmereni na izražavanje stava prema strankama, političkim liderima, a neretko su izraz šovinističke netrpeljivosti prema manjinskim grupama. Tako postaju instrument mržnje i destrukcije. To je način da mišljenje anonimnih bolesnika, koji su svoje ludilo proglasili za patriotizam, dobije promociju i publicitet. No, neki sadrže i vrhunsku sociološku analizu: „Mi smo oni na koje su nas upozoravali naši roditelji“!

Prijepolje i grafiti

Dugo su u Prijepolju jedini grafiti bili oni napisani posle rata, ali ne pod okriljem noći već za dana – Smrt fašizmu. Posle se tu i tamo nešto pisalo za učeničkih dana (on i ona se vole). U devedesete smo ušli sa jednim jedinim grafitom, sa netačnom konstatacijom („Plod ruže je šipak“). Dugo, stajao je jedan divan grafit u Parku heroja – Marijana, volim te! Posle Petog oktobra setićemo se poruka ispisanih na zgradi Opštinske uprave i zgradi nekadašnjeg Komiteta. Onda, nekako posle ubistva premijera Đinđića, grad je osvanuo sa grafitima : Šilerova, Ovo je naš grad… Pisala su se za izbornih vremena i imena lidera političkih stranaka…

Prijepolje nema grafita i neko bi rekao – i dobro je da je tako, ako već nema nešto kreativno da se poruči. A i niko ne bi da mu se žvrljeka po fasadi – skupo dođe prekrečavati! Svojevremeno je objavljena i knjiga grafita pod nazivom „Džaba ste krečili“. U njoj jedan grafit:“Jeste li u poslednje vreme pročitali neki dobar zid“. Eto, jesam i to u Prijepolju!

Ali, eto, nedavno je jedna poruka ispisana na sasvim diskretnom mestu, iako je školski objekat, zaista zavredila da se prokomentariše. Svakako je onaj ko je pisao pun unutrašnjeg života i nežnosti netipične za ove prostore. Tako suptilna igra rečima, tako nežni pojmovi, takva izjava simpatije – pa reko se može pročitati. Poezija. Nepatvorena. Podseti nas kako je divno voleti, kako je uzvišeno osećati, kako je dobro umeti se izraziti, kako je neophodno imati nadahnuće. To sve zajedno čoveku daje smisao, daje polet, daje volju, razbija apatiju, dosadu, istost provincije, zluradost rezigniranih.

U jeku agresije, nemarnosti, preteranog prisustva, nametljivosti, poleta prosečnosti, isticanja gluposti, u jeku eksponiranja preko društvenih mreža, u jeku omalovažavanja i samoomalovažavanja, u jeku „pućenja“ po fotografijama, neko nekome kaže da je – sladak! Ne lep, ne zgodan, ne neodoljiv, ne otkačen, već jednostavno „sladak“. To je tako dobro. U vreme raspojasanog mačizma i „širenja“ u prazno, neko priznaje da ima slabosti.

Nema dalje. To nije hit jednog leta. To je smisao života.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari