Ranjena zver Basara 1

Očekivao sam da će Svetislav Basara, posle mog odgovora, preći na vređanje. To je, uostalom, uobičajena procedura u klasičnom kafanskom dobacivanju. Zato sam i napisao da nemam nameru da učestvujem u takvoj vrsti razračunavanja i da zato napuštam lokal.

Danasov urednik dva dana je držao u „inboksu“ moj odgovor, ne odgovarajući mi i ne objavljujući ga. Slutim da ga je tada, kako i dolikuje uredniku, pokazao Basari. Jer, i pre nego što je moj tekst objavljen, Basara se, kao pravi autodidakta, istrčao i požurio da pokaže da on ipak zna u čemu je razlika između „istorije“ i „istoriografije“. On mi je, dakle, odgovorio jednim nadasve učenim tekstom (30. marta), u kome je pokazao da je ozbiljno shvatio moju sugestiju da bi dodatno čitanje i studije mogli da mu pomognu u rešavanju ovog zanimljivog teorijskog problema. Nešto je pročitao, ili mu je neko to objasnio, uz mlako pivo, ispred zadružne prodavnice, i pravilno je rešio zadatak. Ceo tekst posvetio je toj temi. Čak se, uz put, pozvao i na Šelinga. Samoinicijativno i oštroumno izneo je i originalnu misao da bi istorija trebalo da bude nepristrasna, bez nacionalističkih predrasuda. Odustao je i od Ilariona Ruvarca i Pante Srećkovića. Više ih i ne pominje, čime pošteno priznaje da ih nikada nije čitao i da o njima zaista nema pojma. Uvrede, kojima me je tu počastio, bile su nekako čudno mlake i neubedljive. Tada sam shvatio radost koju osete andragozi kada osobi u godinama, putem permanentne edukacije, pomognu u naknadnom sticanju obrazovanja i duhovnom uzrastanju.

Onda se, iznenada, Basara pretvorio u ranjenu zver. U međuvremenu, moj odgovor je objavljen u Danasu. Nema sumnje, nečim sam ga, možda iz drugog čitanja, veoma povredio. U novom tekstu, objavljenom 1. aprila, prešao je na psovke. Eto šta od čoveka može da učini mlako pivo ispred zadružne prodavnice. Ovaj članak je, priznajem, svojom glupošću, primitivizmom i agresivnošću, ipak prevazišao sva moja očekivanja.

Mislio sam da je Basara čovek iz kafane, ali on je lik sa Farme. Ovaj tekst, međutim, budi sažaljenje. Basara je tu prvo mucav i zbunjen, onda se slabunjavo pravda, zatim očajnički viče da lažem i na kraju javno psuje. Ni traga od onog čuvenog samopouzdanja neznalice, kojim sam nekada bio tako impresioniran. To se vidi čak i po začuđenim komentarima nekolicine Basarinih vernih čitalaca. Zar urednik nije mogao da zamoli svoga kolumnistu da u Danasu ne psuje, da mu drugarski preporuči da se malo sredi i možda odspava? Da li bi pravi prijatelj to učinio? Šta nam to govori o listu Danas?
Kako razumeti rasističko vređanje naroda Zulu sintagmama „Zulu-istoriografija“ i „Zulu-etika“? Basara kao da nam dolazi iz 19. veka, kada su se Britanci gnevili jer su ih Zului, u junačkoj borbi za slobodu, tukli u bitkama, ili iz doba aparthejda u kome su Zului potom morali da žive. Zamislite kada bi dolepotpisani, zbog nezadovoljstva moralnim i akademskim učinkom nekih Nemaca ili Engleza, tako uopšteno i primitivno pisao o „nemačkoj etici“ i „nemačkoj istoriografiji“, ili o „engleskoj etici“ i „engleskoj istoriografiji“? To su, naravno, Basarini beli, plavooki gospodari; on po pravilu junački nasrće na Srbe, Zulue i slične nacije. U psovci na kraju teksta, upućenoj i meni i sjajnom Zoranu Ćirjakoviću, kao da se prepoznaje i islamofobija? Zar urednik nije mogao da mu pomogne, da mu na to skrene pažnju?

Ovako, prepušten sebi i svojim mukama, Basara bi, na osnovu cele polemike sa mnom, čitaocima mogao da izgleda kao školski primer saradnika okupatora i domaćeg izdajnika. Kao čovek koji pravda agresiju NATO na sopstvenu zemlju i genocid nad svojim sunarodnicima sa Kosova i Metohije. LJudi bi mogli da pomisle da se on po zadatku obara na svakog ko agresiju i genocid nazove pravim imenom, zato što je kvisling, saradnik neprijatelja u okupaciji i kolonizaciji sopstvene zemlje. Neko bi čak mogao da mu kaže da je prodao veru za večeru. U ovom tekstu nema, kako rekoh, onog samopouzdanja neznalice, ali tu ima moralne indignacije jednog siledžije, koja neodoljivo podseća na javne istupe saradnika okupatora od 1941. do 1944. I oni su, naime, poraženim Srbima, u ime pobednika i Ujedinjene Evrope, neumorno držali moralne lekcije. Ne zadugo, kako se brzo pokazalo. Ova današnja okupacija potrajaće tek malo duže.

Sa gnušanjem odbijam takva tumačenja. Ne mislim da je Basara prodao veru za večeru (ili za mlako pivo), niti da je kvisling, domaći izdajnik, ili sluga okupatora. On je ugledni srpski pisac i dobitnik svih postojećih književnih nagrada. Kada bi tolika priznanja išla u ruke običnog izdajnika, šta bi uostalom čovek mogao da pomisli o moralnom stanju današnje Srbije?

Autor je istoričar

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari