Beograd, 1996. godine

Getty Images
Vuk Drašković, Vesna Pešić i Zoran Đinđić predvodili su proteste na ulicama srpskih gradova 1996. godine

Najveći gradovi u većini država predstavljaju i veoma važnu političku arenu – onaj ko vlada u ključnim urbanim sredinama, često ima otvorena vrata ka vlasti na najvišem nivou.

Ponavljanje glasanja u Istanbulu, najvećem turskom gradu, dolazi kao posledica žalbe vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP) predsednika Redžepa Tajipa Erdogana na nepravilnosti u izbornom procesu.

Time je srušena pobeda opozicione Republikanske narodne partije (CHP) čiji je kandidat Ekrem Imamoglu već gotovo seo u gradonačelničku fotelju.

Političke bitke za administrativne, ekonomske i političke centre vodile su se i na Balkanu.

BBC na srpskom donosi tri slike ove borbe za ključne gradove.


Slika prva: Istanbul, 2019.

Čagil Kasapoglu, novinarka BBC svetskog servisa

Postoji stara izreka u turskoj politici koja kaže „Pobeda u Istanbulu znači i pobeda u Turskoj“.

U to veruje i predsednik Turske Erdogan.

Ne samo da je politički vezan za ovaj grad, već i emotivno. U Istanbulu je odrastao i započeo političku karijeru.

Za 25 godina, Erdogan je sa mesta gradonačelnika Istanbula koje je je osvojio 1994. godine, došao do predsedničke funkcije.

Istanbul je finansijska prestonica Turske, a gradonačelnik je u poziciji da razvija odnose sa jakom poslovnom zajednicom.

Vladajuća AKP i predsednik Erdogan izabrali su Istanbul kao mesto za realizaciju multimilionskih projekata poput novog aerodroma ili džinovske Čamlidža džamije.

Njihova moć bila je neokrnjena. Do lokalnih izbora održanih 31. marta.

Istanbul

Reuters
Pristalice opozicije zalud su slavile pobedu u prethodnom glasanju

AKP i koalicioni partner, nacionalistička stranka MHP, izgubili su vlast u najvećim gradovima, uključujući i prestonicu Ankaru.

U Istanbulu je izborna trka bila gotovo izjednačena.

Kandidat AKP za gradonačelnika, Binali Jildirim, bivši premijer i predsednik skupštine, izgubio je od Ekrema Imamoglua, mladog i harizmatičnog predstavnika opozicione stranke CHP.

On je do sada obavljao funkciju predsednika istanbulske opštine Bejlikduzu. Na izborima za gradonačelnika osvojio je 13.000 glasova više od Jildirima.

Ali Erdoganova stranka je podnela prigovore optužujući opoziciju za „krađu glasova“.

Izborna komisija donela je odluku o ponavljanju izbora.

U izveštaju komisije ne pominje se krađa glasova, ali se navodi su birački odbori formirani na nelegalan način, jer članovi nisu bili javni službenici – što je propisano zakonom.

Ponovljeni izbori održavaju se 23. juna.

Opozicija je saopštila da je odluka izborne komisije politički motivisana i da nema uporište u zakonu.

Poraz AKP narušio bi sliku od nepobedivosti predsednika Erdogana.

Iako Erdogan i dalje ima oko 50 odsto podrške biračkog tela, eventualni poraz u Istanbulu mogao bi da znači i početak nove ere njegove političke karijere – ere koja bi mogla da bude sumorna.


Slika druga: Beograd, 1996.

Slobodan Milošević i njegova Socijalistička partija Srbije (SPS) suvereno su vladali od povratka višestranačja u Srbiju, 1990. godine.

Opozicija je bila daleko od izbornih pobeda na republičkom nivou, ništa bolje nije stajala ni na saveznom nivou Jugoslavije.

Ipak, u dva izborna kruga na lokalnim izborima, koalicija „Zajedno“ osvojila je najviše glasova u najvećim gradovima – pre svih, Beogradu i Nišu.

Članice koalicije bile su Demokratska stranka, Srpski pokret obnove i Građanski savez Srbije.

Beograd, 1996. godine

Getty Images
Budući gradonačelnik Beograda Zoran Đinđić i Vesna Pešić, predsednica Građanskog saveza Srbije

U pokušaju da se održi na vlasti, koalicija oko SPS-a najpre zakazuje ponovljene izbore – zbog navodnih nepravilnosti.

„Protesti su bili jedini način da se dođe do poštovanja rezultata.

„Snaga im je ležala u upornosti i konstantnom iznošenju istine – da Milošević nije dobio te izbore“, priseća se za BBC na srpskom Spasoje Krunić, tada funkcioner Srpskog pokreta obnove (SPO), jedne od članica koalicije „Zajedno“.

Protesti započeti u novembru 1996. godine trajaće 88 dana, biće obeleženi susretom sa pristalicama vlasti na kontramitingu u decembru 1996. godine, velikim dočekom Nove godine na beogradskim ulicama, kordonima i policijskim brutalnostima.

„Uvek je bitka za prestoni grad važna – i najvažnija.

„Važnija je čak i od republike jer ta činjenica može da prevagne kod glasača – ako je Beograd za promene, onda smo i mi za promene“, objašnjava Krunić.

U decembru 1996. godine, na poziv tadašnjeg ministra inostranih poslova Milana Milutinovića, u Beograd dolazi misija Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS) u čijem posredovanju se dolazi do „leks specijalisa“ – specijalnog zakona kojim su priznati inicijalni rezultati lokalnih izbora, a opozicija preuzela vlast u Beogradu.

Smena vlasti u Beogradu 1997. godine. Posle 88 dana protesta i uz "leks specijalis" [ 68 glasova "za" izbor nove gradske vlasti ] [ 24 glasova "protiv" ], Source:    , Image:

Zoran Đinđić iz Demokratske stranke postao je predsednik Skupštine Grada Beograda, njegov zamenik bio je Milan Božić iz SPO-a, dok je Spasoje Krunić izabran za predsednika Izvršnog odbora Skupštine Beograda.

„Nismo našli nijedan papir u gradskoj kući – nismo znali apsolutno ništa.

„Socijalisti su se jako trudili da ne ostave nikakav trag, smernice, šta su obaveze Beograda, neke međunarodne kontakte“, priseća se prvih radnih dana na novoj funkciji Spasoje Krunić, tada izabran za čelnika gradske vlade.

Krunić kaže da je želja socijalista bila da se i na taj način oteža promena vlasti, ali da su događaji te zime imali i druge posledice.

„Ovi događaji tesno su vezani za pad Miloševića.

„On je išao iz greške u grešku.“

Posle sedam meseci ova gradska vlast se raspala, a Miloševićev režim ostao je na vlasti tokom naredne tri godine – mada mu je za opstanak bila neophodna zvanična koalicija sa Srpskom radikalnom strankom u kojoj su tada bili Vojislav Šešelj, Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić.

Slika treća: Zagreb, 1995.

U avgustu 1995. godine, posle vojne akcije „Oluja“ kojom je Hrvatska pod kontrolu stavila delove teritorije samoproglašene Republike Srpske Krajine, predstavnici vlasti u Zagrebu poželeli su da ovaj rezultat pretoče u politički trijumf.

Na parlamentarnim izborima, u tome su uspeli – Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) osvojila je 75 od 127 poslaničkih mesta i sama je mogla da vlada Hrvatskom.

Ipak, na vanrednim lokalnim izborima u Zagrebu, raspisanim jer je Grad Zagreb postao deo Zagrebačke županije, a gradonačelnik bi ujedno bio i župan, rezultat je bio sasvim drugačiji.

Koaliciju koja je suprotstavila HDZ-u, formiralo je čak sedam opozicionih stranaka – po mnogo čemu različitih.

Kroz komplikovan sistem izbora, ovu šarenoliku koaliciju podržalo je 64 odsto birača.

„To su bili izuzetno važni izbori jer je to bio prvi put da je HDZ, kao stranka koja je godinama vladala celom Hrvatskom, počela da gubi.

„Tuđman je tada rekao da on ne bi mogao da podnese opozicionu situaciju u gradu Zagrebu“, priseća se novinar Indeksa Vojislav Macoko.

Jedna zakonska odredba „pomogla“ je tadašnjem hrvatskom predsedniku da na vlast u Zagrebu opozicija ni ne dođe – njegov potpis bio je neophodan da bi se potvrdio izbor župana, to jest gradonačelnika Zagreba.

Knin, 6. avgust 1995.

STR/AFP/Getty Images
Franjo Tuđman u Kninu 1995. godine, okružen košarkašima Stojkom Vrankovićem (levo) i Dinom Rađom (desno)

Opozicija je četiri puta predlagala različite kandidate koji su dobili neophodnu većinu u zagrebačkoj skupštini, ali je Tuđman odbijao da stavi potpis kojim bi potvrdio izbor.

„Opozicija je učinila sve što je legalno mogla – sastavili listu, pobedili, predlagali gradonačelnike.

„Teško su mogli napraviti više jer su i njihove međusobne ideološke i programske razlike bile velike – ujedinilo ih je samo protivljenje HDZ-u“, kaže Macoko.

Za razliku od Beograda godinu dana kasnije, Zagrepčani izborni rezultat nisu odmah branili na ulici.

„Hrvatska je u tom trenutku tek izašla iz rata i nije bilo snažne građanske svesti da se protestima nešto može uraditi.

„Protesti su došli kasnije, tek 1997. godine – Zagrepčani su rekli dosta na slučaju gubitka frekvencije Radija 101 i na protestima sindikata.“

Gotovo dve godine, do novih izbora 1997. godine, Zagreb je bio u pat-poziciji.

Na tim izborima, HDZ je uspeo da pronađe koalicionog partnera među opozicionim strankama i preuzme vlast koju je ova partija izgubila odmah nakon smrti Franje Tuđmana 2000. godine.

„HDZ od tada nikada nije pobedio u Zagrebu, ali jeste pobeđivao na nacionalnom nivou“, ukazuje na važnost ovog rezultata Macoko.

Snaga ove političke drame, nazvane i Zagrebačka kriza, leži ponajviše u značaju koji prestonica ima u hrvatskoj politici.

„Dugogodišnji gradonačelnik Milan Bandić ispravno kaže da je to druga po važnosti izvršna funkcija u Hrvatskoj – ne samo zbog političkog uticaja, već zbog ogromnog novca kojim raspolaže.

„Budžet Zagreba je milijardu i 300 miliona evra, ukupno zapošljava oko 20 hiljada ljudi i u tome leži prava moć“, kaže Vojislav Macoko.

Nakon pada HDZ-a sa vlasti u Zagrebu 2000. godine, gotovo sve vreme se na čelu hrvatske prestonice nalazi njen najdugovečniji gradonačelnik Milan Bandić – najpre kao član opozicione Socijaldemokratske partije, potom kao samostalni kandidat, pa kao lider stranke Bandić Milan 365.


Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari