1. februar 1995.

Getty Images
Novčanica od deset nemačkih maraka bila je omiljena u tadašnjoj Jugoslaviji

Na jugoslovenskim ulicama već godinama odzvanjalo je „marke, marke“, od NATO bombardovanja prošlo je pet meseci, privreda se sporo oporavljala, a inflacija ponovo rasla.

Drugo novembarsko jutro 1999. godine za građane manje federalne jedinice Savezne Republike Jugoslavije označilo je prekretnicu – u Crnoj Gori je nemačka marka priznata kao zvanična valuta, ravnopravna sa jugoslovenskim dinarom.

Tadašnji ministar finansija Miroslav Ivanišević u razgovoru za BBC na srpskom priseća se da su to bili prelomni trenuci za razvoj celokupnog ekonomskog sistema Crne Gore.

„To je bio jednostran i rizičan potez – Beograd naravno nije bio upoznat sa detaljima i bio je oštro protiv takvog projekta.

I ne samo Beograd – čitava međunarodna zajednica bila je protiv takvog projekta jer su cenili su da projekat ide ka razbijanju savezne države, ali mi nismo mogli da se povlačimo zbog svih negativnih konsekvenci koje smo već trpeli“, kaže Ivanišević.

Paralelna upotreba marke i dinara u Crnoj Gori trajala je godinu dana, da bi se potom crnogorske vlasti opredelile za isključivu upotrebu nemačke valute.

„Sve je urađeno i delimično spontano jer je nemačka marka bila prisutna u gotovo svim transakcijama.

Crna Gora je uradila korak više i samo ozvaničila upotrebu marke“, kaže ekonomista Dejan Šoškić, nekadašnji guverner Narodne banke Srbije.

Zvanična Podgorica je 2002. godine, zajedno sa zemljama evrozone kojima Crna Gora ne pripada, umesto nemačke marke preuzela evro kao valutu.

Ko je odabrao nemačku marku

Na političkoj i ekonomskoj pozornici 1999. godine skicirani su uslovi u kojima je prelazak na marku u Podgorici viđen kao jedini put.

Republičko rukovodstvo Crne Gore bilo je u zavadi sa srpskim režimom Slobodana Miloševića koji je kontrolisao i savezni nivo vlasti uz pomoć crnogorskih političara koji su u matičnoj republici bili opozicija.

U sferi ekonomije, inflacija je počela da raste, oporavak zemlje posle NATO bombardovanja nije bio jednostavan, pa se pred strateškim odlukama nalazila i Narodna banka Jugoslavije (NBJ), na čijem čelu je tada bio guverner Dušan Vlatković.

„Nekontrolisano štampanje dinara, koje prati visoka inflacija, donelo je posledice za građane Crne Gore koji nikako nisu mogli da utiču na politiku NBJ.

Inflacija je zapravo bila porez za finansiranje ratova i svega protiv čega je politički bila Crna Gora“, objašnjava Miroslav Ivanišević.

Zvanična Crna Gora razmatrala je dve varijante – štampanje sopstvenog novca ili uvođenje strane valute.

„Sa svim nasleđem iz prethodnog perioda, mentalnim sklopom – pitanje da li bismo u situaciji štampanja sopstvene valute bili dovoljno disciplinovani, pa smo se zato opredelili za uvođenje nemačke marke.“

Cetinje, 13. jul 2003.

STR/AFP via Getty Images
Crnogorski državni vrh – Svetozar Marović (levo), tadašnji i sadašnji predsednik Milo Đukanović (u sredini), tadašnji premijer Filip Vujanović (levo)

Tadašnji ministar finansija priseća se da je odluku o uvođenju marke doneo crnogorski državni vrh – predsednik Milo Đukanović, premijer Filip Vujanović, uz konsultacije sa Monetarnim savetom, Službom platnog prometa, Ministarstvom finansija, istaknutim pojedincima iz ekonomske struke.

Strani eksperti uključili su se tek na kraju procesa, kaže Ivanišević i dodaje da je dugo izostajala i politička podrška sa Zapada.

Soroš fondacija je svojim međunarodnim vezama pomogla da uopšte dođemo u poziciju da razgovaramo na tu temu.

Bundesbanka je bila uključena u ovaj projekat u strogo tehničkom smislu – konverzije nemačkih maraka u apoensku strukturu koja je bila potrebna da se otpočne projekat.“

U završnoj fazi priprema, Ivanišević je sa predsednikom Đukanovićem putovao u Vašington, u pokušaju da objasni poteze tadašnjoj američkoj državnoj sekretarki Medlin Olbrajt.

„Mi smo izneli naše argumente, ali je gospođa Olbrajt bila izričito protiv tog projekta“, navodi Ivanišević.

Marke umesto banana

Uz pomoć nemačke centralne banke (Bundesbanka), Crna Gora je započela operaciju „odomaćivanja“ nemačke marke.

Operacija je izvedena iz – vazduha, avionom.

„Avion je imao teret od 34 tone jer je novac trebalo zameniti u apoensku strukturu koja je nama odgovarala – tu je bilo mnogo kovanica od jedne marke, sitnijih feninga.

Avion je sleteo u Dubrovnik jer je podgorički aerodrom bio pod blokadom Vojske Jugoslavije.

I granica je bila kontrolisana, ali nekako smo uspeli – novac je prevožen šleperima kojim se inače voze banane ili tako nešto jer je jedna crnogorska firma ustupila kamione“, opisuje Ivanišević kako je marka došla u Crnu Goru.

Bio je to novac potreban da se sistem pokrene – isplati prva tura plata i penzija, obaveza države prema građanima i privredi.

1. februar 1995.

Getty Images
Kovanice nemačke valute

Tadašnji mediji pisali su o strahovima od inflacije, nekontrolisane promene cena.

Radio B2 92 izveštavao je da su nove cene benzina, dizela i mazuta više nego ranije, a kontrolisana cena hleba i mleka takođe je nešto viša u odnosu na raniju, dinarsku.

Nedeljnik Vreme piše da je kurs na ulici već prvih dana bio 17,5 dinara za jednu nemačku marku, dok je zvanični kurs bio postavljen na 17 dinara.

„Projekat je pobedio onda kada su ga građani prihvatili – kada su oni počeli da vade novac iz slamarica i tako povećavaju novčanu masu.

Tog trenutka su bili sniženi ili eliminisani svi rizici“, kaže tadašnji crnogorski ministar finansija.

Na posletku, posledice nisu bile previše vidljive ni u zajedničkom jugoslovenskom sistemu.

„Crnogorska privreda nije ni približno velika poput srpske, a i u Srbiji je postojao neformalni dvovalutni sistem, pa to nije izazvalo veće nestabilnosti“, priseća se profesor Ekonomskog fakulteta Dejan Šoškić.

Nedelja – novi praznik za trgovce u Crnoj Gori

Crna Gora i NATO – godina prva


Kosovski neformalni dvovalutni sistem

Iako je evro danas zvanična valuta na Kosovu, u sredinama gde živi srpska zajednica najčešće je moguće plaćanje i dinarima.

Dok je u opštinama na severu Kosova moguće dobiti i račun u srpskoj valuti – doduše bez fiskalnih oznaka koje važe u Srbiji, u sredinama južno od reke Ibar to je nešto teže – fiskalne kase štampaju račune sa oznakama kosovskih institucija.

Cene su istaknute u evrima, ali je, neformalno, plaćanje moguće obaviti i u srpskim apoenima, najčešće po „zaokruženom“ kursu od 120 dinara za jedan evro.


Sa dve na jednu valutu

Posle godinu dana paralelne upotrebe marke i dinara, Podgorica se opredelila za isključivu upotrebu nemačke valute.

„Kada ste u dvovalutnom sistemu, vi imate situaciju podeljenog poverenja u slabiju valutu pa se transakcije obavljaju u čvrstoj valuti.

To stvara dodatnu količinu slabije valute i pritisak inflacije u domaćoj valuti – zato nije dobar dvovalutni sistem“, objašnjava Šoškić.

Nekadašnji srpski guverner kaže da se mogu prepoznati pozitivne posledice ove crnogorske odluke.

„Ta odluka je omogućila da se relativno brzo obuzda inflacija – ne na nivou inflacije u Nemačkoj, ali znatno nižem nego u ostatku Jugoslavije, što je ostala činjenica sve dok je postojala državna zajednica.

Danas u Crnoj Gori nema deviznog rizika, nema valutne klauzule, nema situacije da se plate primaju u jednoj, a krediti podižu u drugoj valuti.“

Ipak, za stručnjake ovakva odluka ima i drugu stranu medalje.

„Odricanje od sopstvene valute znači i odricanje od mogućnosti kreditora u poslednjoj instanci – ne postoji niko ko može da odobri kredite ako dođe do problema sa likvidnošću, količine deviznih rezervi za takve poslove su ograničene.

Gubitak domaće valute znači i gubitak domaće monetarne politike – ne možete uticati na visinu kamatne stope, niti učestvovati u dobiti od emitovanja valute“, zaključuje Šoškić.

Dve decenije kasnije, Miroslav Ivanišević raduje se sećanjima na odluke koje su tada donete.

„To je bilo slavno vreme – učestvovati u izgradnji ekonomskog sistema jedne države.

Osećao sam veliku energiju, ambiciju da radite sve da pomognete svojoj državi.“

Tadašnji prvi čovek crnogorskih finansija svestan je da se o svim posledicama ove odluke može debatovati, ali je uveren da joj je ishod pozitivan.

„Kada je u pitanju struktura privrede Crne Gore, smanjenje transakcionih troškova i poverenje investitora, posebno u ključnim razvojnim sektorima poput turizma, marka, odnosno evro je verovatno bolje rešenje.

Kad smo već ponosni izdržali ovih 20 godina, mislim da je to dobro rešenje“, zaključuje Ivanišević.


Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari