Bajfordova šuma: Prirodni raj u Beogradu 1Foto: Tijana Ivanović

Između Bulevara oslobođenja, Vojno-medicinske akademije i Vojne akademije za školovanje oficirskog kadra.

Odmah kod stajališta autobusa 47 i 48 posle Fakulteta organizacionih nauka nalazi se prostran ulaz u šumoviti predeo Beograda. Klupe i igralište za decu otvara prostor Bajfordove šume u veoma urbanom delu grada. Od ulaza uske staze, koje građani koriste za trčanje ili šetanje kućnih ljubimaca, a deca za igru i sankanje u zimskom periodu, račavaju se u dve strane. Desna vodi uz Bulevar oslobođenja, a levom se stiže do drugačijih predela u srpskoj prestonici.

Ovde gradsku gužvu zamenjuje gužva drva naslonjenih stablima jedni na druge, lužnjaci (Hrast lužnjak) prepliću svoja tela i odlaze u visine. Staze pod nagibom u zimskom periodu dobro dođu deci da se njima spuštaju i baš takva jedna vodi do nestvarnog Banjičkog potoka. Ni govora o neurednoj i industrijskim vodama zagađenoj reci. Korito vodene žile obloženo je kamenim pločama, na dnu i po zidovima vodotoka. Uz reski tanak led protiče brzak i ide ispod drvenog mosta, dalje uz letnjikovac u pravcu prostiranja šume.

Potok izvire na južnoj strani šume i veoma je brz nedozvoljavajući ledu da se formira u potpunosti, a ni opalom lišću da se u koritu zadrži. Stiče se utisak da potok sam sebe brani svojom hitrošću. U slivu Banjičkog potoka nalazi se lipolist platan, vrsta drveta džinovskih razmera koji se baš sadi u gradskim jezgrima pošto dobro podnosi isparenja i vazduh lošijeg kvaliteta.

Iako je Beograd grad koji zbog dve reke na kojima se nalazi (Sava i Dunav) i vetra košave ima način za prirodno čišćenje vazduha, prema istraživanju iz 2016. godine jedna od tačaka najveće zagađenosti vazduha prestonice je naselje Dedinje u neposrednoj blizini Bajfordove šume. Pored navedenih vrsta bogatstvo rastinja u šumi upotpunjuju javor, srebrnolisti javor, bagrem, topola, pajavac i mnoštvo niskog žbunastog rastinja.

Pretežno lišćarska sa malo četinara, Bajfordova šuma nekada je, tačnije nakon Velikog rata masovno krčena i prostor je korišćen za uzgajanje povrtarskih kultura. Međutim nakon naslednika Prvog svetskog rata šuma se dobrovoljno obnavlja. Nisko rastinje rasprostranjeno po celoj šumi razlog je velikog broja različitih vrsta ptica koje se naseljavaju u njihovim koršnjama. Šuma je zahvaljujući velikim naporima Timotija Džona Bajforda, scenariste i reditelja, ali i velikog ljubitelja ptica proglašena prirodnim dobrom i stavljena je pod zaštitu.

Prostorom preovlađuju price karakteristične za šume listopadnih stabala. Takođe gradski bedem kojim je omeđena šuma doprinosi uslovima za prezimljavanje mnogih vrsta, tako da se usred zime i mraza može čuti kuckanje detlića. Drozd, seoski detlić, mišar, jastreb, siva žuna i druge vrste mogu se sresti u gustoj vegetaciji. Postoje podaci da se u šumi može pronaći mnoštvo od 28 vrsta mahovina.

Prema podacima JKP „Zelenilo-Beograd“ ukupna površina iznosi 41 ha, 58 a, 50 m2, a sama šuma zauzima 40 ha, 63 a 18 m², dok je površina puta 0 ha, 9 a i 77 m².

Nekada je Bajfordova šuma nosila ime Titov gaj, a između ova dva Banjička šuma. Ona je pravi dokaz da Beograd ne čine samo beton i zgrade, da Beograd ima prirodne rezervate za uživanje u njima odmah uz najprometnije ulice. Drveni letknjikovci, klupe, potok i igralište za decu, prirodni raj.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari