Kako sam dogurao do državnog neprijatelja 1Foto: Bojan Mitrovanov

Imam 43 godine i živim u Vršcu, gradu za koji kažu da ima lepši vidikovac od Holivuda, u kom je vazduh čistiji nego u bilo kom drugom gradu u Srbiji, ali u kojem ima sve manje stanovnika, jer ne živi se od vazduha, nego od poštenog rada za koji si adekvatno plaćen.

I tako Vršac postade grad bez nade i bez ljudi, jer ko god može gleda da ode odavde. I sam sam počeo da razmišljam o odlasku iz Srbije, jer sam uvideo da živimo u zemlji u kojoj pravila nisu ista za sve, u kojoj se ne poštuju zakoni i vlada kolektivna paranoja. Međutim, nisam želeo da se predam bez borbe i odlučio sam da se borim, da pokušam da promenim našu stvarnost, da se borim za bolji život svoje ćerke.

Tako sam rešio da se priključim protestima „1 od 5 miliona – Vršac“ u borbi protiv korumpiranog sistema. Nisam više mogao ćutke da gledam kako sadašnja vlast vređa intelekt svakog normalnog čoveka. Kako se već dugi niz godina bavim muzikom, te sam relativno poznat među svojim sugrađanima, odlučio sam da im se obratim na jednom od protesta u svom rodnom gradu.

Pre, a i posle govora, naslušao sam se „dobronamernih“ saveta sa svih strana – da gledam svoja posla, da se ne eksponiram, da nije na meni da se borim, da sa „ovima“ nema šale. Prognozirali su da ću izgubiti posao, a da drugi nikad neću naći… Što su mi više to govorili, bio sam odlučniji da se borim. Ruku na srce, bilo je i onih koji su mi slali poruke podrške, krišom čestitali na ulici govoreći mi da sam hrabar. Hrabar?! Bilo mi je čudno, jer nikad o sebi nisam mislio da sam hrabar. Da sam hrabar, pretpostavljam da bih bio vatrogasac, a ne muzičar. Međutim, sve ovo mi je pokazalo koliko su ljudi u ovom gradu uplašeni.

Nakon mog govora na protestu „1 od 5 miliona“ u Vršcu, krenuli su napadi na društvenim mrežama od strane SNS botova. Krenule su priče da sam im upao u oko, da mi se sprema „zvečka“. Istovremeno sa botovskim napadima, rasla je i podrška časnih i poštenih ljudi koji se nisu prodali ovom režimu. Podršku su počeli da mi daju i oni čiji je životni moto uvek bio „gledaj svoja posla“.

U želji da pokažem da me ovaj režim ne može uplašiti niti ućutkati, govorio sam još jedanput na protestu i vodio jednu tribinu kada su nam u goste došli Milan i Minja, poznatiji kao „PUF Srbija“.

Iskreno, nisam imao većih neprijatnosti, ali onda je neko rešio da ode korak dalje. Ni manje ni više, zbog jednog tvita sam u jutarnjem programu na TV Pinku označen kao neko ko poziva na linč novinara. Bio sam tema „stručnih“ analiza Pinkovih novinara, Ksenije Vučić (Acine prve supruge) i Sarape. Na Tviteru sam napisao sledeće „da bi sve sem gašenja Pinka i hapšenje nekih njegovih novinara, urednika, i urednika Informera za mene bilo neprihvatljivo“. Ovaj tvit je od strane režimskih novinara ocenjen kao morbidan, psihopatski, kao „izjava ludaka i budale“, kao tvit koji je „zgrozio sve koji zaista podržavaju slobodu medija“.

Zapitao sam se dokle ide ovo ludilo?! Da mene, jednog anonimnog tviteraša koga prati 392 ljudi, špijunira Ksenija Vučić i lepi mi etiketu nasilnika? Zar novinari koji rade na medijima sa nacionalnom frekvencijom nemaju pametnija i važnija posla nego da nadziru tvitove običnih građana ove zemlje?

Nadam se da shvatate koliko je ovo društvo postalo bolesno i dokle smo došli. Stavljaće nam uskoro trake na ruke ako ne ustanemo, jer već su počeli da nas dele na „naše“ i „njihove“.

Naša obaveza je da obezbedimo slobodu sebi i svojoj deci. Zato strah ne sme da postoji.

Ja, Majdin tata, Jasminin muž, pevač, basista, metalostrugar (po zvanju), tek sad neću odustati od borbe za pravdu, za istinu, za slobodne medije. Duboko verujem da kada bi novinari u ovoj zemlji radili profesionalno svoj posao, Vučić i njegova ekipa nikako ne bi bili prvi izbor građana ove zemlje.

Autor je jedan od organizatora protesta „1 od 5 miliona – Vršac“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari