
U našoj sumornoj svakodnevnici, uporno opstaje neverovatan i neprihvatljiv raskorak između Ustavom zagarantovanog značaja Narodne skupštine (član 98), kao najvišeg predstavničkog tela i nosioca ustavotvorne i zakonodavne vlasti, na jednoj strani, i na drugoj strani surove činjenice da je ona u realnom životu obesmišljena, unižena, uprljana i suštinski marginalizovana. U demokratskim, razumnim, saradljivim i neostrašćenim društvima odluke u skupštinama se donose posle stručne, odgovorne i kulturne rasprave.
U našoj skupštini ili nema rasprave ili su odluke proizvod osionosti, bahatosti, isključivosti i nekompetentnosti kompaktne većine. Od 6. februara 2024.godine, kada je skupština konstituisana, nijedan predlog (amandman) opozicionih poslanika nije prihvaćen, ni za raspravu, niti tokom rasprave. Očito je naša realnost da živimo u iluziji demokratije, gde se različitost i raznolikost ne prihvata kao bogatstvo.
Postavši narodni poslanik, nisam verovao u rašireno mišljenje „kakva Srbija, takva i skupština“. Naprotiv, smatrao sam da Narodna skupština (NS) može i mora da bude bolja – gde podanik postaje građanin, gde se afirmiše delotvornost argumenata i znanja, gde se neguje kultura dijaloga, gde su kompetentnost i poštenje uslov za početak pravih demokratskih procesa.

Danas, i dalje verujem da skupština mora biti bolja, a da li može – ne verujem. Pa onda, ko snosi najveću odgovornost, pa i krivicu za ovakvo stanje u NS?
Ustav Republike Srbije (član 104), Zakon o Narodnoj skupštini (član 19) i Poslovnik Narodne skupštine (član 27) su, naravno, u potpunom saglasju – predsednik NS je osoba koja predstavlja, saziva, predsedava, stara se i vrši druge poslove utvrđene zakonom i poslovnikom. Jednostavno, od te osobe sve zavisi, pa i modus vivendi, modus operandi, modus procedendi.
Sagledajmo tekuće probleme u NS, kao i rad, aktivnosti i ponašanje predsednice Ane Brnabić koji su u evidentnom raskoraku/nesaglasnosti, pa i suprotstavljeni važećim, dobro napisanim zakonima:
Prvo, dosadašnja praksa ubedljivo govori da se sednice zakazuju samo kada to odgovara aktuelnoj vlasti. Znak državne i nacionalne neodgovornosti, od strane vlastodržaca, je izbegavanje skupštinske rasprave o Kosovo i Metohiji, što je opozicija odavno pismeno tražila.
Od konstitutivne sednice NS do kraja ove godine (ukupno 330 dana), održano je samo devet sednica (tri vanredne) u trajanju od samo 27 dana (8,2 odsto raspoloživih dana). Nerad je prisutan i u radu pojedinih odbora; tako, izuzetno važan Odbor za zdravlje i porodicu nije održao nijednu sednicu.
Predsednica nije reagovala, mada član. 19, stav 6. Zakona o narodnoj skupštini jasno govori da se ona „stara o blagovremenom i usklađenom radu radnih tela NS“.
Javašluk se ogleda i u činjenici da predsednica NS nije dostavila poslanicima „godišnji program rada NS“ (član 28. Poslovnika). Kvalitetnu pripremu i rad poslanika dodatno onemogućava praksa da se skupštinski materijal, od više stotine strana, dostavi samo tri dana pre početka rasprave.
Ukoliko se ovome doda i činjenica da na dnevnom redu ima i do 68 tačaka, da je rasprava po različitim temama i problemima, po pravilu, objedinjena, onda je jasno da je predsednica NS preferirala brzopotezno usvajanje predloga Vlade ili, suštinski gledano, predsednika Republike, a ne kvalitetnu, sveobuhvatnu i plodotvornu diskusiju.
Indikativno je da su poslanici imali samo dva puta mogućnost (25. jula i 26. septembra), da u tročasovnom periodu, postave pitanje ministrima Vlade. Naravno, ministri znaju da praznoslovljem „kradu“ i „rasipaju“ vreme , inače, namenjeno za iznošenje gorućih/konkretnih problema u našem društvu definisanih u poslaničkom pitanju.
Predsednica Narodne skupštine nikada nije iskoristila svoje pravo da omogući postavljanje većeg broja pitanja, time što bi odgovori većine ministara bili uzročno-posledično povezani sa pitanjem, smisleniji i jezgrovitiji. Zato je postavljeno, koliko pamtim, samo pet pitanja za šest sati rada. Pitanja poslanika pozicije su, gotovo sigurno, bila dogovorena sa nadležnim ministrima.
Drugo, celokupan rad predsednice NS, sa ustavnopravnim problemima, može stati u jednu misao Henrija Kisindžera: „Protivzakonito – to možemo odmah. Protivustavno – to će pričekati nekoliko dana“.
Na skupštinskom zasedanju 25. novembra, predsednice NS Ana Brnabić nije uvrstila u dnevni red uredno podneti zahtev opozicije da se glasa o poverenju Vladi. Ustav Republike Srbije navodi samo jedan uslov za glasanje o nepoverenju Vladi – najmanje 60 potpisa narodnih poslanika (član 130), a njih je bilo dvadeset više.
Član 85. Poslovnika jasno ističe da se u dnevni red skupštinskog zasedanja mogu uvrstiti „samo oni predlozi akata koji su podneti u skladu sa Ustavom“. Nije mi poznato da je neki predsednik NS ovako grubo prekršio Ustav.
Takođe, budžet je usvojen bez minuta rasprave, u vremenu poražene demokratije. Naime, u skandaloznom metežu, u kome je učestvovala opozicija i pozicija, predsednica skupštine je hitro pročitala sve pretresne tačke (ukupno 68) i konstatovala da nema prijavljenih za diskusiju (prijavila su se dva poslanika opozicije), te je nepostojeću raspravu zaključila.
U danu za glasanje, sve zaključeno, a neraspravljeno, jednoglasno je usvojeno od strane pozicije. Predsednica NS nije iskoristila prava koja joj omogućuje Poslovnik da rad NS vrati u zakonske i demokratske okvire (članovi 101,105-9).
Predsednica nije primenila ni član 112. koji joj omogućuje „da prekine sednicu dok se ne uspostavi red“. Takođe, nije blagovremeno aktivirala službu za održavanje reda u zgradi NS (član 111). Povređen je član 102. koji govori da predsednik Narodne skupštine zaključuje sednicu „kada se obavi razmatranje svih tačaka dnevnog reda…“
Kako slobode govore nije bilo, niti sučeljavanje stavova vlasti i opozicije, neosporno je povređena vladavina prava.
Treće, predsednica NS očito ne razume, a to su potvrdila i događanja u NS, da politika nije samo pitanje moći, supremacije, isključivosti i samodovoljnosti već iskreni napor da se uredi i ostvari društvo egaliteta, političke slobode i pravih vrednosnih sistema.
Zato predsednik NS, bilo gde u svetu, mora biti osoba sa kvalitetnim i kontinuiranim obrazovanjem,respektibilnim iskustvom, širokom kulturom, socijalnom i emocionalnom inteligencijom, čestim intelektualnim uzletima i lucidnošću, s raznovrsnim rečničkim fondom i negovanim i biranim jezičkim izrazom.
Ta osoba mora da bude umiritelj, pomiritelj i katalizator demokratske i kulturne rasprave u NS. Jednostavno, retko ko može da bude dobar predsednik NS i to istorija naše skupštine, nažalost, potvrđuje.
Opštu nepovoljnu atmosferu u NS, bez ustanovljenog kodeksa ponašanja, dodatno pogoršava predsednica konfliktnim istupima i neobjektivnošću, jer selektivno vidi, selektivno čuje, selektivno reaguje i selektivno kažnjava.
Kako drugačije objasniti činjenicu da su od konstituisanja opozicioni poslanici, kojih je jedna trećina u skupštini, 24 puta novčano kažnjeni (ukupno 392 hiljade dinara), a poslanici vladajućih partija samo dva puta (ukupno 23 hiljade dinara).
A imao sam, nažalost, priliku da čujem neverovatan repertoar uvredljivih poruka upućenih opozicionim poslanicima: na primer, „fašisti“, „lopovi“, „pijanac“, „ološ“, „izdajnici“, „bednici“, „ustaško đubre“ itd. Zbog mentalne higijene i elementarne pristojnosti, izrečene psovke nisu namerno navedene.
Grubo kršenje Poslovnika (član 100) od strane predsednice NS, ogleda se i u činjenica da sa mesta predsedavajućeg često opširno, negativno i manipulativno komentariše gotovo sva izlaganja poslanika opozicije.
Dosadašnji obim i kvalitet rada NS je u ozbiljnom raskoraku sa ustavnim ovlašćenjima i potrebama našeg bolesnog društva.
U ovom kolopletu suprotstavljenih političkih ideja, različitih interesa i pogleda, isključivosti,netolerancije i besmisla u NS, predsednica Ana Brnabić se, takođe, nalazi u evidentnom raskoraku – na jednoj strani su njene skromne mogućnosti, a na drugoj strani brojne i složene obaveze, značajna zakonska ovlašćenja i (nerazumna) očekivanja njenog jedinog „šefa“.
A opštepoznato je da čovek što manje zna, lakše iznosi apodiktičke sudove, teške ocene ili osiono krši zakone…i tako se krug zatvara. Tužno je što predsednica NS ne shvata da ona u skupštini nije glasnogovornik i jurišnik Srpske napredne stranke, već „predstavlja Narodnu skupštinu“ (Zakon o Narodnoj skupštini, član 19, stav 1) u njenom najboljem svetlu.
I drugo što je morala da razume, društvo može da napreduje jedino kroz stručno utemeljene rasprave i kulturne polemike. Po Ustavu i važećim zakonima najbolje i potencijalno najproduktivnije mesto za to je Narodna skupština Republike Srbije.
Autor je redovni profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu u penziji i narodni poslanik partije Srbija centar (Srce)
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.