Beščašće levičarskih teoretičara

Ovome se može dodati sijaset domaćih nepoznatih ili manje poznatih komentatora na mnogobrojnim portalima.

U svim slučajevima, postupak je isti. U uvodnoj rečenici kratko se osudi agresija na Ukrajinu, a potom se prelazi na “stvarni“ problem, na šumu koje skriva drvo agresije na Ukrajinu.

Otkako je režim Vladimira Putina brutalno napao Ukrajinu, određeni dio intelektualaca i komentatora na ljevici potpuno je pogubio sve moralne i političke kompase.

Uvijek hitri i spremni da vehementno i apodiktički osude američki imperijalizam, suočeni sa ruskim zločinačkim imperijalizmom, oni se sada gube u meandrima kojekakvih polutvrdnji, klovnovskog balansiranja i lažne objektivnosti.

Nekoliko primjera:

Najdalje u beščašću otišao je Tarik Ali. Nakon što je nazivao budalama sve one koji su brinuli zbog ruskog gomilanja trupa na ukrajinskoj granici, sada poziva na podjelu Ukrajine predstavljajući to kao – ni više ni manje – utopijski projekat!

Izdaja klera koja mene lično najviše boli dolazi od Roger Watersa. Waters koristi priliku da napadne jastrebove u američkoj administraciji, tvrdi da će dostavljanje oružja ukrajinskoj strani samo produžiti sukob i nada se diplomatskom rješenju.

Slavoj Žižek imao je tu eleganciju da se ne oglašava odmah, ali je svejedno većinu teksta posvetio diskiminatornom tretmanu izbjeglica na poljskoj granici. Ovome se može dodati sijaset domaćih nepoznatih ili manje poznatih komentatora na mnogobrojnim portalima.

U svim slučajevima postupak je isti. U uvodnoj rečenici kratko se osudi agresija na Ukrajinu, a potom se prelazi na “stvarni“ problem, na šumu koje skriva drvo agresije na Ukrajinu, a koja je uvijek nekako odgovornost Zapada. To je katkad invazija Iraka i Avganistana, katkad proširenje NATO saveza, katkad prosto licemjerje Zapada.

A stvari ne mogu biti očiglednije. Nije potrebno posezati za složenim teoretskim interpretacijama. Štaviše, što se dalje bude išlo u tumačenju, veće su šanse da se zaluta u pomenutim meandrima.

Na jednoj strani imate nacionalistički, imperijalistički i diktatorski režim Vladimira Putina; na drugoj pravo suverene ukrajinske države na samoopredjeljenje.

Na jednoj strani drugu najveću vojnu silu na svijetu; na suprotnoj bivše programere, šahiste i pjevače koji na Vikipediji uče kako se prave Molotovljevi kokteli.

Na jednoj strani imate Zelenskog, demokratski izabranog predsjednika Ukrajine, po vjeroispovijesti Jevreja, koji je svojom nevjerovatnom hrabrošću dosegnuo do moralnog nivoa jednog Aljendea ili Broza; na drugoj imate Dmitri Utkina, ozloglašenog vođu Putinove paravojske Wagner, nazvane tako po Hitlerovom najdražem kompozitoru, čovjeka prekrivenog nacističkim tetovažama, koji goni Zelenskog da ga ubije.

Sve je crno-bijelo. Sve je jasno. To vidi cijeli svijet. Otuda i takvo historijsko ujedinjenje Evrope. Ali pošto je sve odveć nalik na holivudske naracije, to se baš i ne dopada ljevici.

Pravo na samoopredjeljenje naroda jedan je od temeljnih principa ljevice od njenog postanka. U slučaju Ukrajine, to pravo podrazumijeva da Ukrajinci mogu birati na koju će stranu, na Istok ili na Zapad. NJihvo izbor možda nije bio mudar niti preporučljiv, pragmatizam je vjerovatno nalagao neutralnost. Ali to ne umanjuje njihovo pravo i ne čini manje zločinačkom Putinovu agresiju.

Argument da dostavljanje oružja Ukrajini samo produžava rat najciničniji je od svih. Jedino što može zaustaviti Putina je gola sila. Nažalost, to znači razaranje i stradanje. To znači ogromne mogućnosti za eskalaciju. Ali nasilje, smrt i strah nisu izabrali Ukrajinci nego Putin. Diplomatsko rješenje biće moguće samo koliko se vojno zaustavi ruska invazija. Sve ostalo je kapitulacija. Sve suprotno znači poraz i Ukrajine, i Evrope i ljevice i njenih vrijednosti.

Ali neke ljevičare prosto mrzi da se svrstaju na stranu demokratije, liberalizma i kapitalizma, pa trče pravo u Putinovo naručje. Za čime je onda to ljevica melanholična? Doista ne znam, možda za Staljinom.

Smrt fašizmu, slava Ukrajini!

Autor je doktorand na Univerzitetu Strasbourg