U intervjuu „Do jedinstva rimokatolika i pravoslavnih još je suviše daleko“ (Danas 5-7. januara) episkop raško-prizrenski Artemije (Radosavljević), između ostalog, kaže: „Moralne vrednosti postoje i kod onih koji nisu hrišćani. Verovatno postoje i kod ateista, ali to može biti samo moral koji je zasnovan na slabim temeljima.

U intervjuu „Do jedinstva rimokatolika i pravoslavnih još je suviše daleko“ (Danas 5-7. januara) episkop raško-prizrenski Artemije (Radosavljević), između ostalog, kaže: „Moralne vrednosti postoje i kod onih koji nisu hrišćani. Verovatno postoje i kod ateista, ali to može biti samo moral koji je zasnovan na slabim temeljima.“
Pročitavši ovo trgoh se namah u zebnji i u nekakvu sumračnu strahu. To znači da smo meni slični i ja, (dakle, nereligiozni) ljudi kojima se čovečnost ne može priznati u punoj meri. To znači da smo „manje ljudi“, kao što reče poznati niški činodejstvenik u SPC: „Čovek koji ne slavi krsnu slavu manje je čovek“ (otac Raša u: Persa Vučić, Patriote u decibelima, Republika, 418-419/2007). Ako smem i dalje da se trudim, ovakav svakojako manjkav, da razumem ove iskaze, to znači da se oni čiji je moral (ukoliko uopšte jesu moralni) na „slabim temeljima“ i da se oni koji su „manje ljudi“ ne mogu smatrati punopravnim članovima ikoje ljudske zajednice. Ako nisam punopravan, onda sam neravnopravan. Onda sam diskriminisan. E, otuda i zebnja. Pamtimo dobro, a i znamo iz literature (vidi čuda, umemo ponešto i da pročitamo) kakav udes je obarao u patnju, mučenje i smrt one na koje je bio uperen prst „moralnih“ autoriteta. Da nabrojim ponešto? Evo: inkvizicija (XIII stoleće -1834), Italija (1922-43), Nemačka (1933-45), Hrvatska pod Pavelićem (1941-45), Srbija pod Nedićem (1941-44), Slovenija pod Rupnikom (1942-44), Sjedinjene Američke Države (1950-54), Sovjetska Rusija (1918-89), Rusija (1989-), jugoslovenski ratovi i zločini (1991-1999)…
Uputiću i koje pitanje gore rečenim činovnicima SPC. Da li je poistovećivanje Hitlera i svetog Save u nacionalizmu od strane jednog činovnika SPC, pred Drugi svetski rat, znamenje pravoslavne moralnosti? Da li je slikanje drugog činovnika iz reda SPC pod teškim pešadijskim oružjem znamenje pravoslavne moralnosti? Da li je davanje blagoslova od strane trećeg činovnika SPC onima koji će netom iza toga izvršiti pokolj nad golorukim dečacima inovercima znamenje pravoslavne moralnosti?…
A što ovi visokodostojnici ne prozboriše koju (šapatom, bar) i o tome ružnom, strašnom i teškom među njima, pre no se hitnuše kamenom na one koji ne veruju u to u šta oni veruju?
Podsetiću ovu gospodu na slovo iz knjige do koje javno jako mnogo drže: „A zašto vidiš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svojemu ne osjećaš? Idi, kako možeš reći bratu svojemu: stani da ti izvadim trun iz oka tvojega; a eto brvno u oku tvojemu? Licemjere! izvadi najprije brvno iz oka svojega, pa ćeš onda vidjeti izvaditi trun iz oka brata svojega.“ (Mt. 7, 3-5)
Što se mog suda tiče, svi pomenuti, od gospodina Radosavljevića pa do onoga koji blagoslovi ubice i do onih, ovde nepomenutih, ukoliko su vođeni sličnim „moralnim“ nastojanjima, jesu ljudi koji su davno napustili vrtove ljudske moralnosti.
Završiću parafrazom iskaza gospodina Artemija (Radosavljevića): Moralne vrednosti verovatno postoje i kod pravoslavnih sveštenika, ali to može, kod nekih među njima, biti samo moral koji je zasnovan na slabim temeljima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari