General bez bojišta

Kako se ono kaže: pustiti, uhititi, suditi, zastariti, slaviti. Najodlikovaniji general Domovinskog rata Vladimir Zagorec pao je u Beču, a na taj svoj put Interpola krenuo je iz Velike Gorice kao vozač generala Ivana Čermaka, usput prikupljajući činove, ordenje, dragulje, vile, tvrtke, račune… Kao dogovorni heroj Zagorec oslikava pravu prirodu Dogovornog rata. Oni koji su dogovarali rat, ratne akcije, ratne poraze, odlučivali su tko smije, a tko ne smije biti heroj. Pravi heroji su bili jedino presmioni, a zaboravljeni dragovoljci, oni koji nisu znali za te krajnje geopolitičke aranžmane i ratovanje obilježenim kartama, a u dozvoljenim bitkama do kraja ulagali svoje srce i pamet. Dok su oni ginuli kao pijuni tog teatra ratnog apsurda, ikone Domovinskog ili „Alanskog“ rata postajali su ti trgovci kradljivog i nekritičkog patriotizma.
Gorčina nije samo u tome što su nas pokrali, što su prodavali tenkove kada su ih trebali branitelji Vukovara, što su prodavali bosansku Posavinu, kada su bosanski Hrvati bili bojovno pripravni da je obrane, što su tržili našim stečevinama, teritorijima i narodima, prošlošću i budućnošću, već što su nam na rane od prevare stavljali sol svog ultimativnog, diktatorskog domoljublja. To je bilo i ostalo neoprostivo, mada ima i takvih ljudi koji bi i dalje nepokolebljivo vjerovali u Tuđmana, Šuška, Zagorca i da im pred očima zapale kuću.
Kako bi bez dogovornog rata Zagorec postao neodgovorno bogat? Kako to da najviše gradilišta imaju generali bez bojišta? Ipak, on je samo simbolični krivac, jer je kradljivi krug kešom znatno širi, on je izdvojen, ne radi toga što je krao, nego što nije dovoljno dijelio. Ta zagorena imovina šegrta Zagorca, ali i njegova majstora Ivana Čermaka, rasla je u korelaciji sa siromašenjem Hrvatske. Nije li vrijeme da sad takva imovina počinje siromašiti te se vraćati onamo odakle je otimana – od naroda hrvatskoga, od usta umirovljenih, bolesnih, pravednih?