Igre prestola na socijalistički način 1Foto: Pixabay/Sakurayim

Nije više ni sigurno je li sirotan išao svojom voljom ili su ga to njegovi „najbliži saradnici“, ko kakvu mečku, slali po bijelom svijetu u njegovoj osamdeset sedmoj godini života, da bi oni mogli neometano pretendovati na tron.

Bijahu to Igre prijestolja na socijalistički način.

Najveći favorit za tron bio je Bevc, bolje poznat kao Krištof, još bolje kao Sperans, a najbolje kao Kardelj.

Dugo je vodio trku, ko kad Sebastijan Kou potegne pred kraj na 800 metera, Pepca se njegova već pripremala da bude i poslije Jovanke – Jovanka, sa svojim frizerom uveliko diskutovala kako da napravi punđu a la gospođa Budisavljević, kadli drug Edvard odjednom preminu i tako rasprši sve njene snove.

Proglasi se trodnevna žalost.

Mi djeca iz Lamela, malog stambenog objekta iz Bosanskog Broda, na to smo popizdili.

Kad god pogledaš šta ima na TV-u na prvom programu, ono ozbiljna muzika, prebaciš na drugi, ono klasična glazba. Prebaciš na treći. Koji treći ?!?!? Nema trećeg!

Jedan od noviteta koji je uveden u moderan način stanovanja, uz netom izgrađene zgrade, jeste i pojava objekta u koji se odlagalo smeće.

Neki su to zvali smećara a neki smetljara. Samo zdanje, sazidano od crvene cigle i pokriveno salonit pločama, izgledalo je ko neke bolje vikendice naših drugova u Neumu. Sastojalo se od tri prostorije.

U dvije prostorije su, poredane ko pod konac, bile nove željezne kante a treća prostorija je bila prazna.

Niko od drugova na sastanku kućnog savjeta nije postavljao pitanje misteriozne treće prostorije.

Jedan lokalni poltron i ulizica, pretendent na budućeg predsjednika kućnog savjeta, na istom sastanku predloži da se u smećaru, iznad kanti za đubre, objesi slika druga Tita jer ipak je to javni objekat.

Prijedlog izazva veliku zbunjenost & nedoumice među članovima.

Nakon dugotrajnih sastanaka prijedlog je odbačen a predlagač je za dlaku izbjegao ljetovanje i „dobrovoljni“ rad na jednom egzotičnom jadranskom otoku.

U početku učenje nekim osnovnim normama zajedničkog života nije išlo najbolje.

Doktor i čovjek sa sela (stanujući vrata do vrata) nisu imali puno toga zajedničkog.

Da bi se to dovelo u neki red bili su organizovani večernji kursevi gdje se učilo sve ono neophodno za zajedničko preživljavanje u „betonskoj džungli“.

Na tim kursevima se prikazivao namjenski film kako se kese sa smećem uredno vežu u čvor pri vrhu, kako se, bez izuvanja cipela i skidanja šešira, unose u smećaru, digne se metalni poklopac, vreća se odlaže u kantu, poklopac (krupni kadar) se spušta i uzorni stanar naselja napušta objekat obavljena posla.

E sad… ne zna se tačno kad se desio prvi incident i ko je tačno, umjesto u kantu, vreću sa smećem spustio kraj kante.

Taj subverzivni akt je prošao nezapaženo, što sa ove vremenske distance djeluje poprilično iznenađujuće.

Nije prošlo ni dva dana a već druga, a odmah zatim i treća vreća smeća nije mogla da pronađe put do svoje kante.

A kad se primjetilo da kršenje osnovnog postulata u odlaganju smeća ne donosi nikakve konsekvence, krenula je lavina.

Ne samo da više niko nije ulazio u smećaru i dolazio do kanti nego su se kante gađale vrećama sa ulaznih vrata.

Međutim, nije se sve završilo sa zatrpavanjem smećare, pa je jednog dana, pod otkriljem noći, vreća sa smećem doletjela pred smećaru bačena sa balkona obližnje B1 zgrade.

Nije prošlo mnogo a tom novom sportu se pridružiše i ostale komšije.

Radnici gradske čistoće su to jedno izvjesno vrijeme čistili dok i njima nije dozlogrdilo pa su zatražili da se nešto pod hitno poduzme zbog ovog gorućeg problema.

Nije prošlo ni tri godine nakon svečanog otvaranja i presjecanja crvene vrpce a smećara, simbol napretka i nosilac svijetle budućnosti, izgubi svrhu svog postojanja te kao rezultat kraj nje jednog jutra osvanuše dva velika metalna kontejnera za odlaganje našeg đubreta.

U početku su kese sa smećem ubacivane kroz otvor kontejnera a malo kasnije, već pogađate, nikom se to više nije dalo, nego su se kese bacale sa 5-6 metara udaljenosti od kontejnera sa katastrofalnim procentom ubačaja.

Na kraju se kontejner jedva nazirao od hrpe svakojakog rasutog đubreta gdje su prednjačili krvavi ženski ulošci i ostaci starog kruha.

Gledajući svu tu količinu krvi i bačenog hljeba jedna stara partizanka, nosilac dvije-tri spomenice i nekoliko ordena socijalističkog rada, proročki je izjavila da se narod plaho pohasio i da neće ovo na dobro izić i da će skoro pogibija.

Niko to nije shvatao ozbiljno, a i kako bi kad je sve cvjetalo na sve strane.

Dočekasmo i prvaka Evrope u košarci. „Sarajevski Studenti“ održaše čas ekipi Emerson u po Grenobla.

„Profesor“ Varajić im lagano ubacio 45 poena, mogao je i više da su postojale trice i da nije imao osjećaj za mjeru.

Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa

U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.

Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.