Aleksej Kišjuhas Poznati zoolog i nadrealistički umetnik Dezmond Moris sproveo je zanimljivo istraživanje. Dok je bio upravnik zoološkog vrta u Londonu, Moris je 80.000 britanske dece između četvrte i četrnaeste godine starosti upitao ista dva jednostavna pitanja: „Koja vam se životinja najviše sviđa?“ i „Koja vam se životinja najmanje sviđa?“.

Aleksej Kišjuhas Poznati zoolog i nadrealistički umetnik Dezmond Moris sproveo je zanimljivo istraživanje. Dok je bio upravnik zoološkog vrta u Londonu, Moris je 80.000 britanske dece između četvrte i četrnaeste godine starosti upitao ista dva jednostavna pitanja: „Koja vam se životinja najviše sviđa?“ i „Koja vam se životinja najmanje sviđa?“. Prvih deset omiljenih životinja su, redom: šimpanza, majmun, konj, bušbebi (mali majmun), panda, medved, slon, lav, pas i žirafa. Šta je ovde zanimljivo? Sve ove životinje imaju karakteristike koje snažno podsećaju na karakteristike ljudi. Većina su sisari, imaju krzno (a ne perje ili krljušt), okruglog su oblika, lice im je spljošteno i/ili izražajno, mogu rukovati predmetima i položaj tela im je skoro uspravan. Životinje koje se deci najmanje sviđaju – zmija, pauk, krokodil, pacov, itd – nimalo ne liče na ljude i/ili su opasne. Poenta: najviše volimo one životinje koje nas najviše podsećaju na nas same. Zašto je ovo značajno?
Jer ljudi posvud vole one koji na njih liče, pa tako i na glasačkom listiću. Najradije odabiraju političare koji ih podsećaju na njih same. U toj činjenici leži realna operacionalizacija metafizičke tvrdnje da je vlast onakva kakav joj je narod. Kao i Pašićeve opaske da je on onakav Gledston kakvi su Srbi Englezi. Veliki reformatori i zbog toga (u)brzo propadaju ili bivaju ubijeni, a nakon revolucionarnih poduhvata redovno nastupaju kontrarevolucije. Ljudi neće politički voleti one političare koje smatraju nekvalitetnijim od sebe, ali ni one koje pritajeno smatraju značajno kvalitetnijim od sebe samih. Uz to, danas nijedan političar u Srbiji neće isticati kako je, primera radi, za legalizaciju marihuane ili za pravo na usvajanje dece homoseksualnim parovima. Opaska „još nije vreme za to“ kao racionalizacija takve političke stidljivosti zapravo znači da bi ovo mišljenje u Srbiji bilo suviše izdvojeno i usamljeno. Sve ovo, implicitno ili eksplicitno, znaju i horde marketingaša i savetodavaca kada ubeđuju političare da govore jednostavnim jezikom, voze bicikle, igraju košarku i pevaju hitove. Dobar deo političkih kampanja zasniva se na pokazivanju da je političar sličniji glasačima nego što se to može činiti.
Zato ne bi trebalo da čudi što Čedomir Jovanović uprkos skupoj kampanji dobija onoliko glasova koliko dobija. I da ima ljudi koji će glasati za Velju Ilića, bez obzira na nepostojeću medijsku kampanju i karakter dotičnog. Što je dosta sveta onomad sasvim razumelo Bogoljuba Karića i razmahivanje zelenim salatama. Nije za naročitu čudnovatost činjenica da mnogi odabiraju političare koji trube o „velikoj Srbiji“ jer i sami cupkaju na tu ideju. Ili da biraju one koji su proevropski orijentisani, ali nekonfliktno, kohabitaciono, sterilno i verbalno. Svako ko poznaje glasače u Srbiji ne bi smeo biti iznenađen karakterom i koloritom političke scene u njoj.
Izbori bivaju vredan barometar profila srbijanskih glasača, njihovih vrednosti i slika o samima sebi. Šta potom otkrivaju poslednji predsednički izbori u Srbiji? Da je (vrlo tanka) većina Srbije nedvosmisleno za njeno članstvo u Evropskoj uniji, ali bez naročito jasne vizije šta to znači. Da je značajan broj glasača deo proevropske priče, ali tek kada se iz nje izostavljaju teme ratnih zločina, porekla krupnog kapitala, i političke pozadine ubistva Zorana Đinđića. A šta poručuje ona ogromna manjina glasača Tome Nikolića? Da popriličan deo Srbije radikalski zakon o informisanju i univerzitetu nikada nije naročito pogodio. Da im beli šengen ne znači apsolutno ništa. Da možemo i ne moramo, a naročito ne moramo, postati članica Evropske unije. Da je barem pola Srbije ljuto i besno na vlast i na tranzicijski obogaćene. Pogledajmo Borisa Tadića / Tomu Nikolića u kampanji, prepoznaćemo skoro po jednu polovinu građana Srbije. Svako od nas poznaje mnoštvo na-kompromis-spremnih demokrata i nacionalista radikala, kao i bar po jednog „Velju Ilića“ i „Čedomira Jovanovića“ u svom komšiluku. Dok po zemljama EU političari imitiraju, primera radi, naglo probuđenu ekološku svest svojih glasača, stanje u Srbiji takvo je da njeni političari imitiraju njihov nacionalizam. Srbija jeste i nije takva kakvi joj političari jesu i nisu. I obrnuto.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari