Izbori u Srbiji i efekat leptira 1Tatjana Milivojević Foto: Privatna arhiva

Prođoše izbori u Srbiji na sva tri nivoa: lokalnom, parlamentarnom i predsedničkom. Bilo je dinamično na našoj već deceniju monolitnoj, zaparloženoj političkoj sceni.

Kao da smo se probudili i videli da nismo ponovo u danu mrmota.

Uskomešalo se sve, probudile su se nade, podizala se očekivanja kako se približavao dan izbora.

Pa bi dezertiranje RIK-a, pa nam predsednik, onaj što nas je i uveo u dugogodišnji dan mrmota, objavi, umesto dezertera, „najpouzdanije i nepromenljive“ rezultate.

Pa onda ipak ne ispadoše ni toliko pouzdani ni nepromenljivi.

Kao ni mnogo toga što je saopštavao u više hiljada puta ponovljenom danu mrmota.

Ti prvi rezultati i oni što su pristizali posle prvih izazvaše postizbornu depresiju kod opozicionih birača.

Kao da nam nije bilo dovoljno postkovid depresije, anksioznosti, moždane magle, umora i ostalih napasti.

No kad je prošao prvi udar izneverenih, jer previsokih očekivanja i uskovitlanih emocija, neke hladnije glave pristupiše računici.

I tada primetismo da smo ipak iskoračili iz dana mrmota.

Ne samo zbog računice, već kao da smo i spoljašnjim i unutrašnjim čulima osetili da nismo više zaglavljeni u stalno istom.

Nešto se desilo, nešto se pokrenulo, pomerilo, izmestilo iz čvrsto nametnutog okvira.

Čelični poklopac ispod kojeg je ključalo se pomerio i oslobodio zatočene duhove.

E sad, razumljivo je što nam to nije dovoljno.

Premalo je i prekasno, kratak je ljudski vek za toliko čekanja, jadikujemo.

A osim toga, vidite li vi šta radi ova opozicija, tek što prođe izborni dan, oni se već razjedinjeni još cepaju i usitnjavaju.

Ko u klin ko u ploču.

Ko pravi, a ko lažni opozicionar. Haos.

Ali nema života bez haosa.

Život je ciklična smena zbrke i reda.

Kruti poredak, statična stabilnost, zatvorenost sistema, otpor prema raznolikosti i promenama degradiraju život, vode raspadu, entropiji.

Umrtvljuju životnost, duh, motivaciju, kreativnost.

Zatupljuju um.

Svedočili smo tom kolapsu misli i reči, sunovratu razuma i karaktera u prethodno jednoličnom, bezličnom, jednoglasnom sazivu skupštine.

Možda je najveći (neki bi rekli i jedini) pozitivni efekat bojkota prethodnih izbora to smo imali retku „privilegiju“ da vidimo in vivo kako izgleda uterivanje ljudi u kalup.

Znam da nisam jedina koju je to istraumiralo.

Zato se nemojmo plašiti niti prezirati situaciju na opozicionoj sceni.

Ona je bar raznobojna, kakofonična, uzbudljiva, neizvesna i nepredvidljiva.

Haos živi.

Haos na grčkom znači prazninu, nered, ali to nije ništavilo jer je haos krcat potencijalima.

Haos je neuređeno načelo svekolike stvarnosti iz kojeg nastaje i postupno se razvija i uređuje kosmos (grč. red, poredak, sklad).

Verovanje da je svet stvoren iz haosa staro je koliko i čovečanstvo.

Zajedničko je mitologijama i predanjima mnogih drevnih, prostorno i vremenski veoma udaljenih civilizacija, poput grčke, sumersko-vavilonske, indijske, kineske, egipatske, kao i u judeo-hrišćanskoj religiji.

Posle više hiljada godina, savremena nauka ponovo otkriva haos.

Relativno mlada teorija haosa, koje je nastala u okrilju prirodnih nauka (matematike, fizike, meteorologije), danas se proširila i na društveno-humanistička polja, a termin „haos“ se sve učestalije koristi i u publicistici, novinarskim tekstovima, pa i u popularnoj kulturi i svakodnevnoj komunikaciji.

I ako nismo čuli i ništa ne znamo o toj teoriji, svima nam je poznat „efekat leptira“, koji označava pojavu da na izgled nebitni, sasvim mali poremećaji mogu da izazovu krupne i u tolikoj meri značajne promene da sistem mogu uvesti u stanje haosa.

Nešto slično tome se dešava sad kod nas u ovom postizbornom, prilično haotičnom periodu.

Protivnici sadašnje vlasti se ljute i dure što nema brzih, krupnijih i jasnih promena, te se žeste na opozicione kandidate za koje su glasali i na one za koje nisu, ali koji su „zabili klipove u točkove“ ili „nož u leđa“ ostalima; na beznadežno „glup, primitivan, neobrazovan, potkupljiv“ narod; na srpski „nepopravljiv“ rajinski mentalitet.

Ili obznanjuju, na internet portalima i društvenim mrežama da je gotovo, što se njih tiče ne interesuju ih više ovdašnje prilike, odjavljuju se, odlaze u unutrašnju emigraciju ili pakuju kofere za onu geografsku.

I da se zna, nije mi to strano, ali mi nije prijatno da javno priznam da sam prošla kroz sve te emocije i misli.

Ali ne duže od jednog dana.

Možda ipak dan i po, ili dva?

Brzo sam se sabrala zato što sam shvatila, kao prvo, da se ne treba povoditi za takvim emocijama i stavovima, jer nas čine zluradim, nerazumnim i nekonstruktivnim.

Zatim, kad sam se pribrala i upristojila, u svest mi je iskrsnuo osećaj koji sam pomenula na početku: da se jeste ipak desilo nešto važno, da jesmo iskoračili iz dana mrmota, da se pokrenula neka dinamika i da su previranja, doista zbunjujući i ponekad iritantni događaji na opozicionoj sceni bremeniti potencijalima.

Taj osećaj me je, onim zagonetnim asocijativnim putevima, odveo na teoriju haosa, posebno na koncept efekta leptira.

Iz haosa se rađa nova ravnoteža, složeniji i savršeniji oblik uređenosti.

Poredak koji nije krut, mehanizovan, jednoličan – rečju, totalitaran.

Dinamičan, fleksibilan poredak koji uvećava slobodu.

U kojem se slobodno diše, kreće, udružuje, razdružuje, misli, govori, stvara – i glasa. Mada ne rađa haos novi, bolji sistem po nekakvoj sili evolucije koja bi delovala bez našeg učešća.

Svako od nas je onaj leptir, mali, krhki, ali koji doprinosi velikim efektima. Pod uslovom da zamahnemo krilima.

Autorka je filozofkinja i psihoterapeutkinja

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari