Kako nas mrze i kako mi njih mrzimo 1Foto: Pixabay/Sakurayim

Ne znam odakle ovaj naslov, ali verovatno ga je rekao „Leteći Beograđanin“ u popularnoj domaćoj seriji „Žigosani u reketu“. Nije. Ali liči. A kad već nije, nije ni „verovatno“.

Odnekle se otrgao sumoran i siv, baš kao ovi dani koji donose kišu. Kiša kiši, a mi sve ljući i ljući. Čitam kako mladi Jure prepravlja grafite sa „Ubi Srbina“ u „LJubi Srbina“ i nekako mi toplo oko srca. Eto ga. Naš. Voli nas. Ali gde su Srbi koji prepravljaju grafite „Zakolji Hrvata“ ili koji su već aktuelni u sveopštoj pompi mržnje koja se da analizirati sa aspekta upravo datog naslova „Kako nas mrze i kako mi njih mrzimo“.

Hajde da krenemo redom…

Na prvom mestu, zašto je jadan Hrvat meta otrovnih strelica ili oštroga noža jednoga Srbina? Ovako…

Radi se o prirodnom instinktu da se politička matrica koja kroji sveopštu socijalnu mrežu premereži ili premesti u odnos ova dva naroda. Dakle, ide se od one porodične da gde te otac učio da mrziš, tu i sin omrznu iliti gde te politika vežbala u gnevu tu i objekt posta mrzitelj drugoga objekta te se dalje mržnja prenosi poput kuge.

Ali, da bismo imali adekvatnoga mrzitelja neophodno je neuključivanje institucionalnog i kulturološkog okvira koji bi od jedinke napravio ličnost. Dakle, da bismo u sebi posejali mržnju prema bratu ili drugome narodu mi moramo biti pre svega izolovani od ovih uticaja koji bi našu svest podigli na neki viši nivo.

Ukratko, izmanipulisan verski, porodično i politički može biti samo onaj koga ne interesuje nikakav kulturni ili duhovni aspekt društva koji uče o ljubavi, te prevazilazeći ono na čemu upravo treba raditi on ne da se ne penje na više lestvice nego pada u očima ne samo onoga koji je na sebi radio kao jedinka razvijena i prosvećena društva već i u očima okruženja kome želi da pripadne bilo Zapada ili Istoka.

Ali, ako imamo nerazvijenu ličnost korak koji se od nas, kao društva ili drugoga traži, jeste da od bezličnosti koja mrzi kako sebe tako i druge, dogradimo jedno kvalitetno krilo koje će imati preko potrebnu širinu da zavoli, dakle, sebe pa i druge.

Ovim dolazimo do toga, a što je u pravoslavlju opštepoznata činjenica, koju svojataju kako koji udaljavajući je od osnova i bazična polazišta, da se ličnost postaje, pre svega, tako što ćemo prvo zavoleti sebe.

Ovaj put nije lagan i zaplašeni sa svih strana da ćemo postati ravnodušni narcisi mi smo se denuli u drugu krajnost da smo postali nevoljni, bezvoljni i sebični. Mi smo oni koji se ne mogu pokrenuti iz unutrašnjih poriva ili želja, zdrave ambicije, već u čekanju drugoga da nam ukaže na pogreške i osvetla put, mi smo, kontradiktorno, pljunuli na toga drugoga jer nas nije izveo iz tunela naše poludele igrarije ega sa slabim samopouzdanjem.

Ne samo da smo mrzitelji drugoga pod političkim uticajem i manipulacijom nadređenih već smo i samoizmanipulisani i samouskraćeni za ljubav prema sebi. To je velika bol za naciju, ali, pre svega, za jedinku koja je postala proizvodom uzroka i uzrokom proizvoda, te takav čovek nije slobodan, nije samosvestan i nije dobar predstavnik društva.

Dakle, predstavili smo dve stvari, da mrzimo izmanipulisani i „podgrejani“ političkim strastima, trvenjima i dogmama, što stvara dalje ličnost koja ne ljubi ni sebe sama.

Da bismo rešili ovaj problem možemo ili promeniti uticaj koji je očigledno jak i negativan, ali kako je ova promena teška, prevashodno se moramo okrenuti sebi i otvoriti za kulturu dijaloga, toleranciju i uvažavanje razlika. To je dug i težak proces, u kojem će već pri prvim poduhvatima i kod prvoga slova i poruke zarozani veliki brđanin poslati svoju „Ubi!“ i „Zakolji!“

Autorka je novinarka, spisateljica i pesnikinja

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari