Kalkulantska logika antibojkotaša 1Foto: Medija centar

Što se više približava dan održavanja narednih izbora, to više navodno opozicione stranke ulažu napore da ubede građane da, sa demokratskog stanovišta posmatrano, učešću na izborima nema razumne alternative.

Alternativa izborima može biti samo građanski rat ili, ne daj bože, revolucija kao nasilno-teroristički dolazak na vlast.

Ovim se želi sugerisati da su „bojkotaši“ u suštini antiparlamentarno nastrojeni, mada tu nastrojenost prikrivaju liberalno-demokratskom frazeologijom.

Dakle, ako hoćemo da razvijamo parlamentarni sistem, za šta su potrebni vreme, mir, strpljenje i novi ljudi, onda bojkot izbora nikako ne dolazi u obzir, jer nas on suočava sa realnim opasnostima od rata i revolucionarnog terora.

Naravno, zastupnici takvih teza znaju da je bojkot izbora u parlamentarizmu potpuno legalna stvar, ali oni, služeći se manipulativnom dramatizacijom, nastoje da među građane unesu strah od bojkota, a još više od partija koje su se njemu priklonile (sigurno i zato što te partije ukupno uzev, po svim anketama, imaju daleko najveći rejting u opoziciji.)

Samo ljudi sumanutog ili kalkulantskog uma mogu tvrditi da danas i ovde postoje makar minimalni uslovi za fer izbore.

Jer, u Srbiji su na delu: medijski mrak kakav do sada nikada u njoj nije postojao, ucenjivačko stranačko zapošljavanje do sada najširih razmera koje je u funkciji prisiljavanja birača da glasaju za postojeću vlast i drugi opštepoznati oblici nasilnih pritisaka na biračko telo.

Ali ključna stvar zbog koje naredni izbori ne mogu biti legalni, povezana je sa totalnim uništenjem pravne države i nezavisnog pravosuđa.

O tome, između ostalog, svedoči činjenica da se javno tužilaštvo odnosi potpuno ravnodušno prema vanredno krupnim aferama u koje je – za to postoje osnovane sumnje – umešan sam vrh vlasti.

Ovih dana bili smo suočeni sa neskrivenom namerom da se u Srbiji i formalno uspostavi jedinstvo vlasti koje je postojalo u totalitarnim državama.

Naime, nedavno je državni sekretar u ministarstvu pravde izjavio da se naše pravosuđe ponaša neodgovorno i da mu je stoga, promenom ustava, potrebno nametnuti eksternu kontrolu koja bi se u osnovi svela na to da Aleksandar Vučić postavlja sudije i javne tužioce.

Naravno, nije teško odgonetnuti da iza ove inicijative stoji upravo onaj koji bi njenim ostvarenjem uspostavio apsolutnu kontrolu nad sve tri grane vlasti. Koliko je meni poznato, na ovu skandaloznu izjavu kritički su reagovale samo bojkotaške stranke, dok su „izboraši“ ćutali, valjda u ime odbrane podele vlasti bez koje ne može biti pravne države.

Stranke koje se zalažu za izlazak na izbore ostale su neme i pred činjenicom da će gotovo pred same izbore cenzus biti spušten na 3%, čime se bitno menjaju izborni uslovi.

Primera radi, predsednik Građanskog demokratskog foruma, Aleksandar Olenik, je u Utisku nedelje, na pitanje Olje Bećković da li je u redu da se pred same izbore smanjuje cenzus izbegao odgovor rekavši da će oni na izbore svakako izaći, jer njih nije briga da li je cenzus 10, 5 ili 3%.

Ovakvim perfidnim odgovorom, ovo novo političko lice koje predvodi stranku u čijem nazivu stoje atributi „građanski“ i „demokratski“ demonstriralo je jasno u kojoj meri poštuje parlamentarna pravila igre, jer njemu svakako nije nepoznato da se u godini izbora njihova pravila ne mogu menjati.

On se time ispoljio kao političar koji pristaje na kršenje demokratskih principa ako to njemu i njegovoj stranci odgovara.

Naime, ako sklopi predizbornu koaliciju sa još nekim sitnim strankama, onda će lakše ući u parlamenat u uslovima bitno nižeg cenzusa.

A potom bi usledila „apanaža“ i naravno „divovska borba“ čiji bi cilj bio da zajedno sa ostalim unatarparlamentarnim „opozicionarima“ (Šešeljem, Čankom, Jovanovićem, kao političkim fosilima) sruši Vučićevu vladu.

Kako bi se to, parafrazirajući poznatu poslovicu, reklo: bolje „apanaža“ u ruci nego demokratski principi na grani.

Izgleda da je kalkulantskoj logici sklon i Jovo Bakić.

Ovom sociologu, deo naše opozicione javnosti odavao je priznanje za odvažnost izricanja zbog toga što je on otvoreno nazivao Vučićevu vlast mafijaškom i pri tome zastupao tezu da ona ne može pasti na izborima već samo upotrebom revolucionarnih sredstava.

Izvinjavam se ako grešim, ali i on, posle osnivanja vlastite stranke, najavljuje izlazak na izbore.

Ukoliko on svoju najavu ostvari, onda ćemo se suočiti sa paradoksom nad paradoksima: kako neko ko apodiktički tvrdi da živimo u mafijaškoj državi može smatrati da ona želi organizovati legalne izbore.

Neka razume ko može.

Ne shvataju li naše sitne, navodno prodemokratski nastrojene stranke da će svojim učešćem na izborima dati, između ostalog, legitimitet onima koji će promenom ustava uvesti Firer princip, u tom smislu što će jedan čovek na legalan način koncentrisati svu vlast u svojim rukama.

Nemali broj intelektualaca je izgleda fasciniran manipulativnom veštinom kojom se Vučić održava na vlasti, ali pri tome kao da zaboravlja da su iza onih koji su bili doživotni vladari ostajali gulazi, kulturne revolucije, klanice, Goli otoci i krvavi raspadi njihovih despotija.

Mada se ne malom broju bojkotaša može štošta prigovoriti u pogledu njihovog držanja u prošlosti, bojkotaške stranke, na čijem čelu su i novi ljudi, predstavljaju sasvim sigurno jedinu sadašnju političku snagu koja otvara horizont nade da će Srbija, pre ili kasnije, postati uređena država u kojoj zakon neće biti izraz samovolje „kralja“ već će zakon imati status „kralja“, zato što će njegov autoritet proisticati iz volje građana kao izvornih nosilaca suvereniteta.

Iako, zajedno sa našim svetski priznatim naučnikom akademikom Dušanom Teodorovićem, verujem da samo tzv. kritična masa okupljenih protestanata može srušiti ovaj autokratski režim, mislim da u sadašnjem trenutku nema boljeg rešenja od bojkota izbora.

Jer ukoliko se njegove pristalice aktiviraju širom Srbije, on može rasplamsati široku građansku neposlušnost kao sastavni deo liberalne demokratije. Naivno je potcenjivati građane, njihovu razumnost, poriv za slobodom i osećaj za pravdu.

U svakom društvu postoji donji prag trpeljivosti njegovih građana prema različitim oblicima šikaniranja, ucena i teških nepravdi.

Toga nije bio svestan ni crnogorski vlastodržac, koji je, misleći da u svakom trenutku može da, zbog mita o svojoj nepobedivosti, disciplinuje svoje podanike, svojim nerazumnim Zakonom o veroispovesti izazvao do sada najmasovnije proteste u Crnoj Gori u kojima učestvuju ne samo vernici već i veliki broj nevernika, te stoga izostaje očekivana snažna podrška sa Zapada.

Pod pritiskom ovog širokog izliva građanske neposlušnosti, sva je prilika da će mu ovo narcisoidno precenjivanje vlastite moći „doći glave“, što bi bilo dobro jer bi njegov pad ubrzao i pad njegovog učenika Aleksandra Vučića.

Što se mene tiče, na narednim izborima povući će se deobna linija između kvaziopozicije koja, svesno ili nesvesno, služi prolongiranju u nedogled vladavine „suverene diktature“, i onih koji su spremni da uz veliki rizik pokušaju da građane u kojima dremaju iskre nezadovoljstva i težnje ka slobodi i pravdi, pretvore u stotine hiljada lučonoša pod čijim će nezaustavljivim pritiskom postojeća piramida vlasti pasti kao „kula od karata“, čime bio bio otvoren put kao uspostavljanju autentičnog parlamentarnog sistema kao jedinstva principa legitimiteta (osvajanje većinske podrške građana na fer izborima) i principa legaliteta (kojim se onemogućuje samovoljni, vanustavno-zakonski način vladavine, tj. tzv. tiranija većine).

Autor je pisac

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari