Ljudski materijal

Često se može čuti izreka kako na mlađima svijet ostaje. A zapravo taj aksiom ništa ne znači, jer je bjelodano da na starijima nije budućnost, a osim toga niko ozbiljno ne shvata tu misao, naročito kod nas. A sve se čini da se naša današnja mlada generacija uči kako ne valja. Ukoliko se na njih uopće obraća pažnja. Najviše služe kao masa koju treba oblikovati u nacionalnom i nacionalističkom smislu. Uvjeriti ih kako je njihova nacija mnogo superiornija od drugih, kako je nacija kojoj pripadaju u mnogo čemu iznad ostalih. A niko mlade nije upitao: zašto su Hrvati bolji od Srba, Srbi od Bošnjaka, a Bošnjaci recimo od Bugara.
Tragično je kako u Stocu mladi u školu ulaze na različita vrata, Hrvati na jedna, Bošnjaci na druga. Kad se već prebrojavaju po nacionalnoj pripadnosti, gdje su Srbi, ima li ih uopšte? I kakva nam je budućnost s tako odgojenom mladosti? Jer u Evropi nema takvog aparthejda među đacima. Zato su nam crni dani koji dolaze.
Obrazovni sistem se pokušava reformisati, stalno se nešto priča o Bolonjskoj deklaraciji, a na Sarajevskom univerzitetu nema ničeg drugog osim bošnjačkog nacionalizma. Kako drukčije nazvati to što su na svim fakultetima dekani i upravni odbori Bošnjaci postavljeni od Stranke demokratske akcije. Naše su se vladajuće stranke uhvatile uglavnom dva predmeta, koja u školama drže pod svojom šapom. To su istorija i jezik. Svako ima svoju istoriju drugačiju od udžbenika za drugi narod. Da li nam to govori da je kod nas istorija jedna neozbiljna šprdačina? Ako je za jedne Gavrilo Princip heroj, a za druge terorista, onda nismo živjeli u istom vremenu i na istom mjestu. Zašto se u udžbenicima ne napiše i jedno i drugo, pa neka đaci sami presude, odnosno neka saznaju da ima i drugačije mišljenje? A inače se zna da istorija nije nikakva nauka, jer zavisi od istoričara šta će zapisati, zapravo koliko će poltronisati vladajućem etablišmanu.
Ovaj naš jedan jezik, neka ga zovu kako hoće, podijelili su na tri, jer se na taj način bolje može paziti na svoje podanike, bolje mijesiti taj ljudski materijal. Nema govora da učenici u RS nauče šta znači „tjedan“ i „srpanj“, jer su to neprijateljske riječi, umjesto da saznaju šta znače, jer od viška znanja ne boli glava, nego se horizont uvećava. A šta možemo drugo očekivati od ove današnje školske i studentske generacije nego separatizam, zatvorenost, fobiju od drugoga.