Nasledstvo od ujaka: U sećanje na Ivana Džidića 1Foto: Privatna ahriva

Moralo se i to jednom desiti, jer sve što se rađa naravno i da mre. Otišao je najbolji od nas. Pošao je za svojim Venom i svojom Kovom, dalekom i dugom cestom sa koje nema povratka.

„Vozi pretežno cestom“, uvek mi je govorio pre nego ću negde putovati. Na naše sledeće zajedničko putovanje moraću, nažalost, sam. Neko u nasledstvo dobije kuće i stanove, neko novac i zlatnike, neko zemlje i oranice, ali sa takvim nasleđem idu i mnoge granice. Moje nasleđe je ipak nešto drugačije, jer je ostavitelj bio po svemu drugačiji od drugih. Razlikovao se upravo po tome što ga nikada, nigde i niko nije mogao ograničiti. Čovek od koga sam naučio da granice postoje samo u glavi. Evo šta mi je ujak ostavio:

Ljubav prema porodici. Onoj porodici koja, uz fijuk vetra u novogodišnjoj noći, okupljena oko jelke u zelenoj sobi, željno iščekuje kada će on pozvoniti na vrata u kostimu Deda Mraza. Dobro poznat ritual, svi se prave da deca ne znaju, a deca znaju da je on negde maznuo kostim i došao prerušen da nas obraduje poklonima. Dok mu ispod Deda Mrazove izviruje prava brada, pravimo slike za porodični album.

Ljubav prema Jugoslaviji, zemlji za koju su se njegovi roditelji borili, a koju je on mislio i gradio. Zemlji koja je izgradila njega. Bio je, kao i ta zemlja, ispred svog vremena, živeći ono što bismo mogli nazvati jugoslovenskim duhom. Brišući sve granice bio je jednako žitelj i Mostara i Zagreba i Beograda, i Sarajeva i Skoplja i Subotice, Ljubljane ili Podgorice (čuj mene Titograda). Prkoseći svim političkim, kulturnim, verskim i ljudskim predrasudama, verovao je u Jugoslaviju čak i kada je zbog njenih krutih mehanizama i loših činovnika i sam loše prolazio.

Objašnjavao mi je složene i vanvremenske ideje te zemlje i dugo smo, zajedno, promišljali kakva bi bila njena i naša budućnost da nije bilo smradova koji su je zgazili i uništili.

Ljubav prema znanju i razmišljanju, jer on je znao duplo više i mislio tri put’ bolje od svih. Bio je Google moje mladosti. Nepresušna mudrost i promišljenost nije ga napustila do zadnjeg dana, a biće nedostižni ideal i čitavog mog života. Podržati dobru ideju, razdvojiti bitno od nebitnog, glupog od pametnog, kvalitet od šunda, umetnost od kiča. Prepoznati vrednost svakog čoveka prema onome šta radi i kako misli, a ne prema tome kako se zove. Prepoznati poštenje i pravdu, istinu i plemenitost, a beskompromisno stati na put svemu suprotnom.

Ljubav prema kulturi i umetnosti, čitanju i pisanju, stvaranju i stvaralaštvu. Tu ljubav usađivao mi je od malih nogu kroz svoj rad na ostvarivanju nemogućeg. Od Privremenog pozorišta i Mostarskog teatra mladih, preko umetničkih kampova i radionica kroz burne devedesete.

Od druženja sa nekim od najznačajnijih pisaca, reditelja, muzičara, umetnika, autora i novinara Jugoslovenskog prostora, do okupljanja svega što kreativno vredi u Beogradu i oslobađanja neverovatne energije kroz ono što smo zajedno nazivali prostor mogućeg. Jer za njega je bilo nemoguće i pomisliti da je nešto nemoguće ostvariti. Jedino što ne znam je šta ću sa ostavljenim Krležom. Hoću li moći da ga čitam, tumačim i volim, kao što ga je i on voleo.

Ljubav prema životu i uživanju, jer „imao ili nemao para, ja uvek živim isto.“ Od principa se ne odustaje. U uživanje spadaju i dugačke zajedničke vožnje cestama od Vardara do Triglava, te samo nama znane, prećutane i ispričane putujuće emocije, obojene zelenilom kanjona i plavetnilom (katkad i sivilom) neba, uz muziku druga Lenarda i po koju suzu puštenu za uspomenama.

Ljubav prema njemu. Prema tom razboritom pogledu i prstu na slepoočnici, koji je uvek nepogrešivo znao da mi pokaže pravi put. Prema rečima upravljanja, ohrabrenja, optimizma i smirenja. Prema snazi tih leđa na kojima nas je prethodnih sedamdeset i kusur godina sve nosio. Prema neuništivom duhu i duhovitosti, tom srazu lucidnosti mostarskog liskaluka i razmišljanja građanina sveta.

Na kraju, ostavio mi je mene ovakvog kakav jesam, da se borim sa svojim karakterom i njegovim nasleđem. Ostavio mi je da kroz mene živi i on. Svaki put se sa ponosom osmehnem kad ga prepoznam u svojoj psovci, rečenici, gestu, potezu, tekstu, misli ili odluci. Ima li lepšeg nasleđa od toga? E, da. Ostavio mi je i tu jednu nedovršenu partiju belota, u kojoj pobeđujemo štih-mačem u zadnjoj ruci. Otišao je tamo gde ne mogu da ga pratim i ostavio mi da ga ceo život pamtim. I to sa osmehom na licu. Sve uz ovu ekavicu. Hvala na svemu, Daidža!

Slobodan Đudurović

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari