Od morala do politike 1

Četiri su glavna zla vlasti: odlaganje, podmićivanje, grubosti i povodljivosti – rekao je još u XVII veku Frensis Bekon (1561-1626), engleski filozof i pravnik, lord i baron.

To je bilo vreme kada je politika definitivno prestala da se oslanja na moral, rukovodeći se principom koristi, uz primenu svih sredstava za ostvarivanje svojih ciljeva, uključujući i nemoralna sredstva. Sa pojavom knjige „Antimakijaveli“, koju je napisao nemački car Fridrih Veliki (1797-1888), politički mislioci su se, u težnji da doprinesu stabilizaciji prava i pravne države, ponovo vratili moralu, jer su u njemu videli jedan viši princip koji podrazumeva svesno i slobodno ispunjavanje dužnosti prema sebi i drugima, odnosno prema državi i društvu. Međutim, ni danas, na prelazu u treću dekadu XXI veka, nema ozbiljnijih pokušaja državno-političkih vođstava, uključujući i državno-političko vođstvo Srbije, da se ostvari praktično prožimanje politike i morala pri donošenju značajnih političkih i drugih odluka.

Sama po sebi, politika nije ni moralna ni nemoralna. Ali, po mišljenju Slobodana Jovanovića (1869-1958), jednog od najvećih umova srpske istorije, politika ima i svoju etiku koja leži u ličnostima onih koji vode politiku. Iz tih razloga, kako kaže Jovanović, nije svejedno da li će državom upravljati učeni i spretni političari, a uz to i čestiti i moralni ljudi, spremni da svoje interese podrede interesima naroda i države, ili će taj posao obavljati nepouzdani i nemoralni ljudi, koji prevashodno favorizuju svoje lične i grupne interese.

Politika i moral se ne mogu izjednačavati, ali se mogu približiti i povezati do one mere koja može da garantuje sigurnost svakog pojedinca i stabilnost društva u celini. U principu, nosiocima državno-političkih funkcija ljudi više postavljaju moralne nego pravne zahteve, pa se na izborima najradije opredeljuju za one pojedince i političke stranke koji u svom političkom delovanju drže do morala. Međutim, nevolja je u tome što građani najčešće budu prevareni lažnim obećanjima, što se u Srbiji desilo na svim izborima, od Miloševića, preko Koštunice i Tadića, do Aleksandra Vučića!

Moralni ljudi će u vođenju politike katkad učiniti i nešto što lično ne odobravaju, ako donosi korist svome narodu. Tako je, na primer, srpski knez Mihailo Obrenović (1823-1868), prihvatio turski zahtev, rizikujući da bude nazvan „sultanovim pandurom“, jer su Turci uslovljavali iseljavanje svojih garnizona zahtevom da se, pored srpske, i dalje vije i turska zastava u srpskim gradovima. Srpski Knez je tako učinio veliku ličnu žrtvu, ali i moralnu kuraž, samo da bi oslobodio srpske gradove. Zar se danas savetodavni karakter moralno-pozitivnog istorijskog iskustva koje imamo ne može primeniti i prilikom zauzimanja stavova „državno-političkog vrha“ Srbije po mnogim značajnim pitanjima, a posebno po pitanju načina rešavanja kosmetskog problema, kao i odnosa prema aktuelnim građanskim protestima!? Kada je reč o Kosmetu, previše je štetno, čak i nemoralno, stalno zaoštravati odnose sa moćnim Zapadom i susednim državama povodom priznanja kosmetske nezavisnosti, jer je danas svima jasno da Kosmet odavno nije više u pravnim okvirima Srbije, niti ima realnih izgleda da se takvo stanje promeni. Mitska parola „Kosovo je srce i duša Srbije“ odavno je postala samo krilatica lažnih patriota i ekstremnih nacionalista, a „zamrznuti konflikt“ sa Albancima jedan je od glavnih osnova njihovog bogaćenja i privilegija. Građani Srbije su zaslužili da počnu konačno da žive kao sav normalni svet.

Takođe, krajnje je vreme da aktuelna vlast promeni odnos prema građanskim protestima „1 od 5 miliona“, koji mesecima traju u srpskim gradovima. Ako se i dalje nastavi sa ignorisanjem i omalovažavanjem protesta biće to, pored ostalog, potvrda činjenice da se o demokratiji i slobodi u Srbiji, a posebno o slobodi misli i izražavanja, više ne može ni govoriti. U takvim uslovima, represijom nije moguće „amortizovati“ ili ugušiti građanske proteste, niti sprečiti građansku neposlušnost, a pogotovo nije moguće to učiniti primenom nemoralnih sredstava protiv učesnika protesta koji nisu vršili nikakvo nasilje (na primer, hapšenje Pavla Cvejića, Uroša Savića, Miljana Čičića, Milana Pernata, Krste Tomkovića i dr.). Iz tih razloga, bilo bi politički uputno i moralno da predstavnici vlasti razgovaraju sa predstavnicima protestanata, ali i sa predstavnicima legalne opozicije, budući da su pristalice opozicionih političkih stranaka sastavni deo aktuelnih građanskih protesta. To je jedan od najboljih načina da se dođe do nekakvog dogovora, makar samo po pitanju deblokade medija sa nacionalnom frekvencijom!

U suprotnom, realno se može očekivati radikalizacija protesta i bojkot izbora, a predstavnici vlasti, na čelu sa Vučićem, poneli bi krivično-istorijsku odgovornost ako bi, poput već učinjenih pokušaja, pozvali svoje pristalice u pomoć, jer bi se tako ostvarilo zloslutno predviđanje Franje Tuđmana da će se „finale“ raspada Jugoslavije odigrati upravo građanskim ratom u Srbiji.

Autor je redovni profesor univerziteta

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari