Odgovor Vladimiru P. 1

Vladimir P. u komentaru na sajtu Danasa, iznosi primedbu da je, što se pominjanja četničkog zločina tiče, trebalo napisati i da su „prethodno muslimani ustaše u istočnoj Bosni pobili isto toliko pravoslavnih Srba.

I ovo što su četnici počinili je bila odmazda. Zločin je dragi profesore i jedno i drugo i zato ih uvek treba spominjati zajedno da se ne bi stvarala lažna slika. A lažne slike uvek kod budala rađaju opasne ideje“.

Verujući u dobronamernost izrečene opaske, zaista se slažem da je svako neosvetljavanje istorijskih istina opasno jer proizvodi pogrešne predstave koje i te kako utiču na savremenost i budućnost. Postoji opsesija genocidom i kod Srba i kod Bošnjaka, sa razlogom i njome bi se trebalo ozbiljno pozabaviti. Narodi koji su prošli kroz genocide nose u sebi potisnutu agresivnost koja se može nekontrolisano ispoljiti u odgovarajućim istorijskim okolnostima.

Nisam istoričar pa se o Istočnoj Bosni i ustaškoj politici u tom delu NDH mogu poslužiti samo autentičnim iskazima aktera događaja. Bio sam prijatelj sa Adilom Zulfikarpašićem koji mi je poklonio knjigu svojih članaka i intervjua iz kojih se da videti slika, ni malo lažna, istinita koliko to istina može biti. Navodim par citata:

U tekstu „Muslimani i četnički pokret u BiH, (Bosanski pogledi, 1962.)piše: „Ustaška vlast je postavljena do Drine odmah u aprilu 1941. godine. Stvoreni su ustaški logori i logornici, oružničke postaje itd. Ti krajevi su bili izloženi ustaškom teroru jednako kao i ostali. Srpsko-pravoslavne crkve su bile zapečaćene, svećenici i prvaci pohapšeni, srpsko ime zabranjeno i počela su klanja. Francetić i njemu slični pravili su ,,izlete“ u Foču, Rogaticu, Vlasenicu i Višegrad, odvodili i ubijali nedužne ljude. Lov na Srbe bio je u jeku i groznica straha uhvatila je ove krajeve. Muslimane je ovo zaprepastilo, a Srbe obezglavilo i istravilo… Držanje muslimana u to vrijeme je dobro poznato. U ogromnoj većini oni su osudili ustaška nedjela (šest javnih protesta, rezolucija…) Muslimanski prvaci i ilmija su utjecali na mase da ne idu u ustaše i da im uskrate pomoć, što im je uglavnom uspjelo. U Zagrebu u Pavelićevoj vladi su sjedili Kulenović i Šuljak, a u Sarajevu s popom Bralom i Hakija Hadžić. Nisu imali toliko odgovorne koliko kompromitujuće dužnosti. Ova činjenica, pored proračunatog oblačenja fesova ustašama katolicima, te stara mržnja na muslimane, koja je vladala u nekim šovinističkim krugovima Srba, omogućila je da četničko vođstvo, štabovi, komandant i „vojvode“, sastavljeni od šovinista zatrovanih vjerskom mržnjom, povede srpske mase u klanje „Turaka“.

„U mom rodnom mjestu ustaše su, bez ikakva razloga odveli u logor i pobili 12 srpskih mladića, dok su četnici samo u gradu ubili 2.000 osoba, od čega polovicu staraca, žena i djece. S druge strane ove ustaške žrtve su bile toliko izabrane (sve jedinci, sinovi najuglednijih familija, koje su sa nama muslimanima živile u najboljim odnosima), da je ovo sve Srbe u Foči u srce pogodilo.“

U tekst „Put u Foču“, koju je posetio kao partizanski funkcioner, Adil Zulfikarpašić beleži: ,,Na mostu nas je dočekala patrola. Iz bivše maltarnice izašao je jedan partizan. Poznao sam ga, bio je to Vojin Božović, Crnogorac… Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek je most bio krvav. Ispod mosta niz zidine kula, visile su poput stalaktita ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldihanom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu ležali su naduti leševi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima…“Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca“, objašnjava nam Božović. Kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. LJudi su ubijani svuda: po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu…“Pa ko je to učinio ?“, pitao sam. Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo. Četnici su ušli bez borbe i otpora u Foču i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigade i kalinovački odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije dogodilo. Eto za šest mjeseci našlo se među muslimanima 12 ljudi koji su prihvatili poziv da sarađuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svi Srbi postali četnici i počeli da kolju sve od reda, ne birajući i ne praveći razliku ko je kriv a ko nije. I nije se našlo ni 12 od šesnaest hiljada Srba da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj i imovinu od osam hiljada poklanih muslimana u fočanskom srezu.“ (A. Z. Godišnjak 1957) O ovim događajima Zulfikarpašić kaže: „Ali problem naše generacije i našeg naroda nije da ispitivajući ove događaje i sami padnemo pod psihozu zločina i osvete, da se otrujemo i postanemo nesposobni da pošteno uvidimo sve događaje i što je najvažnije, iz njih naučimo i učinimo sve, da se oni nikad više ne ponove, da tražimo puteve izmirenja i zajedničkog života, jer bez toga nam nema mira ni opstanka u našoj dragoj, ali nesretnoj domovini.“

Nadam se da ova autentična svedočenja doprinose realnoj slici dešavanja u zapadnom Sandžaku i istočnoj Bosni i da će pomenuti čitalac biti zadovoljan. Nametati muslimanima ustaštvo, neistinito je i samo je strategija famozne postistine da se zločini četnika opravdaju a pravi počinioci zločina nad Srbima amnestiraju. Vidimo da je ustaštvo ponovo živo, ali nažalost i četništvo. Poluznanje je opasnije od neznanja jer upravo ono gradi te lažne slike koje se gube u maglama iz kojih se mogu roditi svakojaki demoni.

Autor je akademski slikar iz Novog Pazara

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.