Odlazak heretika

U Zagrebu je ovoga ponedjeljka umro Ivan Supek, jedna od najosebujnijih ličnosti u čitavoj hrvatskoj kulturnoj, znanstvenoj i političkoj povijesti. Vijest o smrti objavljena je, po Supekovoj želji, tek u srijedu, nakon tihog pogreba, što samo po sebi dovoljno govori o skromnosti svojstvenoj istinskim velikanima.
Rođen je 1915. u Zagrebu, fiziku, matematiku i filozofiju je studirao u Zürichu, Parizu, Zagrebu i Leipzigu, gdje je doktorirao kod velikog Wernera Heisenberga i uskoro postao njegov asistent. Bio je prijatelj i suradnik najznačajnijih fizičara XX stoljeća, ali kao uvjereni pacifist svoje ogromno znanje i talent nije htio zloupotrijebiti za izradu nuklearnog oružja. Osnovao je Institut „Ruđer Bošković“ i s njega bio izbačen nakon što je odbio zahtjev Aleksandra Rankovića da se posveti stvaranju jugoslavenske atomske bombe. Rezigniran, prestaje se baviti znanošću i počinje pisati filozofska djela, romane i drame.
Supekov politički angažman presudno je obilježen njegovim suprotstavljanjem moćnicima. Kao deklarirani antifašist biva zatvaran od Gestapoa, kao sudionik hrvatskog nacionalnog pokreta 1971. dospijeva u petnaestogodišnju izolaciju, a kao beskompromisni kritičar HDZ-ovske demokrature biva optužen od Franje Tuđmana da je zajedno s Feralom i ostalim „unutrašnjim neprijateljima“ te „inozemnim centrima moći“ pripremao ni manje ni više nego atentat na tzv. predsjednika svih Hrvata. U vrijeme optužbe za ovu urotu, Supek je bio predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Možda najtočniju rečenicu o tome kako je Ivan Supek kao dosljedni humanist bio neshvatljiv i neprihvatljiv za dogmate svih boja, ispisao je Mirko Kovač, i to na stranicama ovoga lista: „Za boljševike je Supek bio krležijanski ljevičar, a možebiti i trockist, za seljačku partizaniju građanski intelektualac i zapadnjak, za komuniste opasni socijaldemokrat i liberal, za marksiste revizionist i ‘prokleti individualist’, za srpske nacionaliste ustaša i srbožder, za ustaše ‘komunjara’ i Jugoslaven, za hrvatske nacionaliste mondijalist, za klerikalce mason, za komunističke znanstvenike književnik, za socrealističke pisce fizičar, za sadašnje udbaše i neofašiste na vlasti neprijatelj hrvatske države, a za desničare humanistički univerzalist, što je najgora moguća pozicija i intelektualna prijevara, jer humanizam je za njih nova pošast i ‘religija bez Boga koja se širi iz Amerike’, eda bi naš vrli svijet razorila.“
Duboko zahvalni za sve što smo imali sreću naučiti od ovog velikog čovjeka, opraštamo se od Ivana Supeka prisjećajući se njegovih razgovora s Feralovim novinarima, na koje je uvijek rado pristajao…
– Nacionalizam moramo potpuno odbaciti, a istinsko se domoljublje vezuje s humanizmom i internacionalizmom. U hrvatskoj su tradiciji te vrijednosti bile vrlo izražene, još od vremena humanizma i prosvjetiteljstva, preko braće Radića, sve do antifašizma. (1996.)
– Dužnost države je da širi humanizam i demokraciju, a ne da potiče najniže nagone i porive. (1996.)
– Tuđmanov pokret krenuo je s idejama nastalima u ustaškoj emigraciji, o pomirbi ustaša i boljševika. Takva ideja apsolutno je neprihvatljiva za demokraciju i nije mi jasno kako Crkva odmah nije uvidjela da su te ideje nespojive s kršćanstvom i da se kršćanstvo ne može pomiriti ni s boljševizmom ni s fašizmom. Crkva bi danas trebala progovoriti ne samo o grijehu na socijalnom planu, nego i o grijehu ideologije i politike koju je dosad prihvaćala. (1998.)
– HDZ-ov nacionalizam išao je za tim da ideju nacije upotrijebi za stvaranje totalitarnog režima zasnovanog na obožavanju države. To je apsurdno, jer država treba biti servis naroda, a ne svrha kojoj se svi podvrgavaju. Ta ideja u osnovi je bila fašistička, jer fašizam je nastupao s imperativom da svi ljudi služe državi. (2000.)
– Antun Radić je jako davno rekao da se ekstremni hrvatski nacionalisti bore za državu samo zato da bi mogli opljačkati narod. On je to govorio misleći na frankovce, a njegova strepnja ostvarila se s dolaskom Franje Tuđmana na vlast. Uvijek će u Hrvatskoj biti ljudi koji će se preko nacionalizma pokušavati uspeti na vlast s nakanom da opljačkaju narod. (2000.)