Pobjednici i gubitnici

Nitko sada ne bi htio biti u koži Željke Antunović. Prvoj ženi SDP-a njena se najveća politička ambicija počela ostvarivati u za nju najnepovoljnijim mogućim okolnostima. Ona je nedugo nakon SDP-ova silaska s vlasti sama javno priznala da joj je želja jednom preuzeti SDP. Tom je iskrenošću izazvala neke stranačke prijatelje, na primjer Davorka Vidovića, da tu njenu najavu već tada isprate negativnim, potcjenjivačkim komentarima.
Željka Antunović sada je dobila priliku da vodi stranku. I operativno i ideološki. Ali ne tako da se oko nje ujedinila stranka jer je, eto, sazrela odluka za promjenu na vrhu SDP-a. Nego zato što je dugogodišnji predsjednik SDP-a Ivica Račan iznenada, nažalost, teško obolio. Njegova zamjenica Antunović uzima na sebe odgovornost za izborni rezultat vodeće opozicijske stranke, ali ne na početku četverogodišnjeg izbornog ciklusa, ne čak ni godinu uoči izbora. Ona mora povesti stranku prema izbornoj pobjedi a da joj prije toga karizmatični lider stranke nije uspio primiriti destruktivnu unutarstranačku konkurenciju. U postupanju oko objave bolesti oslikava se Račanovo poštenje i odgovornost prema građanima. No, to što bi danas Račanu željelo pomoći više ljudi nego što bi ih glasalo za SDP, nije nešto od čega bi mogli profitirati ni stranka niti Račanova zamjenica
Karakter Račanove bolesti, odnosno dijagnoza koja upućuje na to da će on sljedećih mjeseci prolaziti tešku terapiju i vjerojatno neće uopće moći sudjelovati u radu stranke, čini stvar još složenijom za Željku Antunović: od nje se, naime, u isto vrijeme očekuje da posve ovlada strankom, ali i nešto što ovo prvo posve isključuje, a to je da ne pretjera u šefovanju. Račanova zamjenica obljubljena je među stranačkim članstvom i delegatima, njoj je na SDP-ovim izbornim konvencijama dosad bilo teško konkurirati. Ali u strukturama stranke ona ima puno izazivača: jednog, najvećeg, u onom paralelnom SDP-u koji se već izobličio do mjere da se u njemu više ne prepoznaje ništa od račanovskog socijaldemokratskog političkog koncepta. Željka Antunović, dakle, s jedne strane ima Milana Bandića koji se, sudeći prema njegovim potezima i govoru, ozbiljno odvojio od stvarnosti, ali nema samo njega. Na ovoj drugoj strani, uvjetno rečeno na strani Ivice Račana, stranka je nekoliko zadnjih godina, od onda kad je SDP izgubio vlast, bila neoprezno usitnjavana. Tamo se sada teško može naći troje utjecajnijih ljudi koji se drže na okupu. Posljedica odgađanja prave stranačke reforme jest to da se Željka Antunović sada silom prilike, a ne silom unutarstranačke volje, izdigla iznad skupine nedomišljenih klanova i rasutih pojedinaca.
Kad bi se Račan doista zbog bolesti morao definitivno povući iz politike, a njegova zamjenica ne bi uspjela povesti stranku u izbornu pobjedu, socijaldemokrati bi se na početku 2008. godine našli na samom početku: ideju i hijerarhiju stranke trebalo bi, zapravo, izgraditi od početka. HDZ bi se, s druge strane, opasno uspavao zbog krize konkurencije.
Opće suosjećanje s Račanom moglo bi olakšati izbornu utakmicu za SDP samo kad bi se predsjednik SDP-a uskoro vratio i nanovo osobno preuzeo kormilo stranke. To je, međutim, s obzirom na dosadašnje izjave liječnika, teško očekivati.
Željka Antunović tako je preko noći postala prva odgovorna osoba i za izborni uspjeh SDP-a i za smjer u kojem će ta stranka sada ili nakon izbora krenuti u neophodnu profilaciju, ali i za opće stanje demokracije koje uvelike ovisi o snazi glavnog HDZ-ova izazivača.
O njenim rezultatima, dakle, ovisi puno više od pukog rezultata SDP-a pa joj u tom smislu svakako treba poželjeti sreću.