Borka Pavićević Politički, »šesti princip« izgleda kao svojevrsna krađa glasova, ili prepravljanje rezultata izbora, ili uzurpacija ili, nakon Platforme o Kosovu, odugovlačenje, iznuđivanje, ucenjivanje, dobijanje na vremenu, ili kako se dogovarati u svoju korist, dogovarati, pregovarati pregovoreno, u stvarnosti promenjeno, predlaganje „u ime“.

Borka Pavićević Politički, »šesti princip« izgleda kao svojevrsna krađa glasova, ili prepravljanje rezultata izbora, ili uzurpacija ili, nakon Platforme o Kosovu, odugovlačenje, iznuđivanje, ucenjivanje, dobijanje na vremenu, ili kako se dogovarati u svoju korist, dogovarati, pregovarati pregovoreno, u stvarnosti promenjeno, predlaganje „u ime“… Čije?
Uslovljavanje, iznuđivanje i iscrpljivanje. Apsolutno se više ne može slušati to čuveno: »Da sednemo i da se dogovorimo.« Nemojte, molim vas, više da sedite, pa ni da se dogovarate. Šetajte malo diljem zemlje, šetajte malo i po Kosovu, vidite li vi one cigle preko blata, taj bedni ponton preko koga prelaze ministri i drumski razbojnici.
Lišite nas jednom izlupanih stepenica na svim prilazima i gradova potonulih u ispražnjene robne kuće, gradova bez bioskopa i feudalnotribalnog komandovanja resursima zadobijenim u »podeli plena«. Pa koliko puta valja izaći na izbore da bi se izašlo iz te umrtvljene, dugovremene, zapletene, mučne, gnjecave i već otužne »dogovorene ekonomije« sa građanima, sa zemljom, sa budućnošću?
Pa hajde da pogledamo te momke i muškarce ispred nas. Šta, možda Božidar Đelić sa svim svojim kompetencijama nije dovoljno mačo, nije dovoljno zastrašujući, nije dovoljno spor i zamišljen? Nije dovoljno dosadan i sebi i drugima. Kao, recimo, drugi mladi čovek, Andreja Mladenović: »u načelu«, »konstruktivan razgovor«,«dugoročno stabilna vlast«,«neki od narednih sastanaka«, »ne danas«, sutra, u večnosti, »da sednu stranke«, »funkcije«, »dugoročna stabilnost«, »Beograd spreman da počne novi krug dogovora o statusu Kosova«, »na taj način bi moglo da dođe do kompromisnog i obostrano prihvatljivog rešenja«…
Najbolje bi bilo da svi obećamo da ćemo do kraja života živeti u nepromenjenim i nepromenljivim uslovima, da nas neće zamajavati nikakva demokratija, nikakva dinamična stvarnost, da nas neće uznemiravati nikakva neprihvatljiva rešenja, da će uvek biti poštovan integritet i teritorijalni suverenitet, da se nikada ništa neće promeniti, da ćemo biti odani za života, a i posle smrti, da ćemo voleti i obožavati, »Volim i ja vas«, da deca neće odrastati, da se nove institucije neće stvarati, da će i Vlada i ministri i Skupština doveka biti isti i nepromenjivi, da ćemo garantovano biti srećni i da će nam svaki dan biti kao i prethodni.
Piter Bruk bi to nazvao »mrtvozornim« teatrom. Ima pozorišta živog, »zornog« i gomila pozorišta »mrtvozornih«, proizvedenih od zombija i za zombije. Za muške klonove u istim odelima, sa istim kravatama, sa istim načelima, sa verom u zagrobni život.
I došli smo do životnog ili, ako hoćete, metafizičkog načela, »šestog principa«. Do eshatologije, do užasa jednog po svaki život opasnog stava. Beživotnog stava. Tako logičnog iz svakolikog nečinjenja njegovih zagovarača. Taj stav traži da se dogovorimo o stvarnosti, da je proizvedemo dogovorno i da se dogovorimo o budućnosti, kakva ona ima biti. Je li to božja zapovest, šta je to?
Pa to je želja za vlašću, bez talenta da se ona u produktivnom smislu upotrebi. To je dogovor da rizika neće biti, da neće biti procesa, da neće biti ometajuće nestabilnosti i zahteva da se misli i dela iz časa u čas. To je u biti tako suprotno stvaranju demokratije, i životu i pojedinca i društva. »Šesti princip« je konačan princip koji pretpostavlja beskonačan život. »Šesti princip« je zatvor, ludnica sa čuvarima. »Šesti princip« odriče čovekovu »bačenost u svet«, to je princip zadatih znanja, udžbenika, reprodukcije, to je princip zagarantovane forme sahrane, to je određivanje grobnog mesta i spomenika. To je princip kodifikacije postojećeg i odbačaj svakog rizika i svakog izazova, to je princip zagarantovanosti vlasti, ali i života. To je tapija na budućnost.
Ponekad mi se čini da su svi naši mrtvi življi od svojih naslednika. Pa i Josip Broz je prvo morao da dobije Drugi svetski rat da bi se bavio večnošću. »Dogovorena odgovornost«, šta je to? Valjda odgovornosti ima ili nema, kao što vidimo, kao što slobode ima ili je nema. Kakva je to »dogovorena odgovornost«. Da li to znači da odgovornosti do sada nije bilo. Kako možemo da »sednemo i da se dogovorimo« o odgovornosti. Ako smo odgovorni, nećemo da sedimo već hoćemo da se krećemo, hoćemo da živimo, hoćemo da putujemo, hoćemo da iznenađujemo i da budemo iznenađeni, hoćemo nekoga i nešto da volimo, hoćemo nedogovorene rizike, hoćemo napolje iz ove zapackane, neproduktivne i nekreativne reprodukcije umišljenih i, konačno, netačnih, devetnaestovekovnih tlapnji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari