Siniša i mi dečaci rođeni devedesetih 1Foto: EPA PHOTO/ANSA/ALESSANDRO BIANCHI

Tokom 1999. godine skupljale su se Calcio sličice. Bila je to pomama, kakvu ne pamti Panini. Sličice su zapravo bile kvalitetni kartončići, na čijoj prednjoj strani je bila fotografija igrača sa njegovim ličnim imenom, a na poleđini statistički podaci o tom igraču na italijanskom jeziku. Tri najbolja igrača svakog tima su bile zlatne sličice.

Koliki je bio značaj Siniše Mihajlovića za mene, a mogu slobodno reći, za čitavu moju generaciju, dovoljno govori to što sam zlatnog Pipa Inzagija, tada igrača Juventusa, menjao za „običnog“ Sinišu Mihajlovića iz Lacija. Zlatnog Pipa Inzagija nisam nikada video kasnije da neko ima, a Sinišu sam imao u ko zna koliko duplikata, ali i sa ove vremenske distance, opet bih isto trampio.

Tako, neke 2000. godine, sestra Sandra me je povela na buvljak da konačno kupimo taj dres. Stalno je popovala o tome kako jednom moram kupiti original dres, „koji košta 50 maraka“, što je po standardu tek proteklih 90-ih godina zvučalo kao da govori kako jednom moram kupiti Rolex.

Oboje znajući da je original dres samo pusta fantazija, odabrali smo to parče sintetike sa buvljaka, koje bi preživelo Hirošimu. Bilo mi je nepunih 8 godina, ali se sećam nepogrešivo čisto da sam narednog jutra otrčao do police gde se nalazio dres, kako bih proverio da li je stvarnost ili je bio san da od toga dana ja zaista imam dres Siniše Mihajlovića.

Siniša i mi dečaci rođeni devedesetih 2
Foto: Privatna arhiva

Značaj Siniše Mihajlovića za dečake rođene devedesetih godina je nemerljiv. U vremenu kada sirene najavljuju bombe nad tobom, dok se igraš „školice“, Sinišina levica je jedino oružje koje imaš.

Ali neka se niko ne zavara i pomisli da je ono bilo slabašno, jer rekao sam da je bilo jedino, ne i nemoćno. Za nas su Sinišina levica i slobodan udarac bili brži od aviona F-117, koji je zasipao bombama naše detinjstvo.

Važniji, značajniji. Sinišina levica je ispaljivala bombe koje donose radost. Zato se F-117 ne oplakuje, ali Sinišina levica se oplakuje i oplakuje je čitav svet, ne samo mi iz njene najuže porodice, dečaci rođeni devedesetih godina.

Neka je večna slava idolu jedne generacije, čiji lik i šut su donosili iskru vere i nade u lepotu života i fudbalske lopte, onda kada je bilo teško živeti i odrastati. Hvala Siniša. U mojim očima ćeš uvek biti veliki, kao što si bio kada uzimaš zalet za izvođenje slobodnjaka sa desne polovine terena, tu negde sa 25 metara od gola.

Autor je advokat

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari