Tepanje u Niš, bruka u Beograd 1Foto: Privatna arhiva

Tuča i napad. Pa još sa leđa. Uz to i brutalno i šokantno i eto opisa onoga što se pre nekoliko noći dogodilo u lobiju niškog hotela „Ambasador“ između Dragana Bjelogrlića i Predraga Gage Antonijevića.

Tako je makar izveštavala većina medija, a sve što se desilo te noći Nišlije bi definisale jednom rečju – tepanje.

Baš kao kada se potepaju ili istepaju bilo koja dva lica, govoreći policijskim rečnikom.

Tačno je da ovo nisu bilo koja „lica“ već poznati glumac i reditelj, ali tepanje je tepanje, pa u toj aktivnosti titula i zvanje baš puno ne znače, osim ako jedan od učesnika nije bokserski šampion.

Na kraju neko obično bude tepan. Retko kad je nerešeno.

Međutim, većina medija, a posebno oni koji su nedavno dobili etikete Tvitera, odmah su proglasili i pobednika i gubitnika.

Presudili su i pre suda, pa su tako Antonijevića, kao gubitnika, vodali od studija do studija, a Bjelogrlića predstavljali kao pijanog i drogiranog nasilnika koji maltretira nevine čikice, iako je to bio duel manje-više vršnjaka.

Tužilaštvo je posle samo 24 časa reklo da nije baš tako kako se pisalo i govorilo.

Istraga traje i detalji i krivci će se tek znati, ali perje je rasuto, a i ako se nekada sakupi, teško da će opet biti onaj lepi jastuk za spavanje.

Stara niška kafanska poslovica kaže da tepanje u Niš i tepanje u Beograd ne znače isto.

Ali bruka, sa druge strane, ima isto značenje. Ona jeste počela u Beogradu.

Baš u tim studijima i redakcijama koje su bile više nego spremne da pogaze i zdrav razum i kodekse i da otvoreno stanu na jednu stranu u tuči koja je u svega nekoliko sati podignuta na nivo nacionalne važnosti.

To se ne ogleda samo kroz specijalne emisije posvećene ovom događaju, dobro poznatim analitičarima za sve namene i „breaking“ jutarnjim programima koji najstarijim sugrađanima dižu pritisak i pre uzimanja prve terapije.

Ogleda se i u reakcijama političara vladajuće većine, ali i kritika svežeg pukovnika Aleksandra Vulina, koji se eto oficirski osmelio da kritikuje i kolege koalicionog SNS-a jer ne brane, ili ne brane dovoljno, gospodina Antonijevića.

Došlo je dotle da je čitav slučaj komentarisao, naravno, i predsednik Srbije Aleksandar Vučić.

Koliko je to nisko odlično je ilustrovao jedan tviteraš koji je sve to povezao sa Amerikom pa napisao da je to isto kao kada bi Džo Bajden komentarisao tuču između Kevina Kostnera i Silvestera Stalonea.

Deluje nestvarno, zar ne?

Sve što se izdešavalo u tih nekoliko dana samo pokazuje koliki primitivizam vlada u srpskom društvu koje se svakoga dana sa TV ekrana kuraži da je najbolje i najjače, ali se isto tako bez pardona guši jednom tučom za koju je neko procenio da je idealan sastojak političke torte koju kusamo.

Isti taj koji kasnije poziva da se slučaj ne politizuje.

Istina je da mi nismo napravili ni taj civilizacijski iskorak da svoje probleme ne rešavamo pesnicama, nego dijalogom.

Još gore je kada to rade poznatiji među nama. Pritom je bačena ljaga na jedan kulturni događaj sa tako dugom tradicijom i festival koji postoji kako bi radio suprotno – da društvo diže sa dna.

Ko zna, možda i namerno i možda baš sa skrivenim motivima o kojima se odavno priča, a to je da Beograd preuzme organizaciju festivala od Niša.

Pomenuti etiketirani mediji su još jednom pokazali koliko su instrumentalizovani i kontrolisani, kao i da im profesionalnost u vrlo važnom poslu koju obavljaju, nije ni u planu.

Svesni ili ne, svojim načinom „izveštavanja“ o ovoj temi su samo produbljivali podele i mržnju, umesto da upravo rade suprotno.

Dok je bruka trajala, Niš je disao u svom ritmu.

U „Ambasadoru“ se neko potepao, a ko je prvi počeo i ko je kriv odrediće nadležni. Život ide dalje i što je još važnije Filmski susreti idu dalje. Zato i raduje reakcija organizatora iz Niša koji su predočili sve činjenice, osudili incident i pozvali na dijalog kao jedini način za rešavanje sporova. Bolje nije moglo.

Politici ovde mesta nema. Zato bi oni na vlasti konačno trebalo da shvate da ne mogu da kontrolišu sve i svakoga, iako im je želja za tim, kako vidimo, ogromna. Neka se kulturne institucije bave kulturom, a sudovi i policija kafanskim tučama.

A glumci… Glumci sami biraju da li će da glume na velikom platnu ili pred kamerama hotelskih lobija. Konačnu reč, na kraju, uvek daje publika.

Autor je novinar

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari