Tito, čovek sa mnogo lica 1Foto: EPA-EFE/ANTONIO BAT

Ličnost i političko delovanje nekadašnjeg generalnog sekretara KPJ/SKJ i Predsednika SFRJ ne prestaju da privlače pažnju i to će tako biti dok se ne razbistre i razjasne brojne nedoumice. One neće moći da budu rešene dok se ne otvore najpoverljiviji arhivi u inostranstvu pre svega u Londonu i Moskvi.

Broz je u novostvorenoj Kraljevini SHS počeo svoju političku karijeru ubrzo posle povratka iz Rusije. Bez obzira što je tamo kao ratni zarobljenik pristupio komunistima ovde nam to neće biti u fokusu. Pravi uzlet u Titovoj biografiji nalazimo u „Bombaškom procesu“ 1928. godine. Uhapšen je u Zagrebu u vreme velikih demonstracija povodom ubistava političara HSS u Beogradu, policija mu je u stanu pronašla pištolj, bombe i kompromitujući štampani materijal.

Suđenje je bilo solidno propraćeno u štampi a najviše od zagrebačkih listova: komunističke Borbe i nekomunističkih Novosti. Radilo se o listu u vlasništvu Tonija Šlegela, pouzdanika kralja Aleksandra, koji je finansiran iz tajnih fondova da podržava monarhiju i poredak. Šlegela su upravo zbog toga kasnije ubile ustaše. Izveštavajući sa procesa evo šta piše monarhistički i buržoaski list o jednom neprijatelju sistema, opasnom teroristi koji smera da protivustavno sruši demokratiju: „Josip Broz, svakako najinteresantnija ličnost u ovom procesu.

NJegovo lice ima nešto od onih fizionomija koje podsjećaju na čelik. Svijetlim očima gleda preko cvikera vrlo hladno, ali energično i mirno. Kod njega možda i neće biti njegovo držanje pred sudom samo poza, jer je zaista bio već zbog svog uvjerenja dosta proganjan i osuđen na tamnicu. Brojni slušatelji su očito poznavali ovu nepopustljivost Brozovog uvjerenja, jer je kod njegovog ispitivanja vladala u sudnici velika šutnja i pažnja.“ /Novosti, Zagreb 8. studeni (novembar) 1928./

Ovo je romantičarski opis nepokolebljivog borca kod koga komunizam nije poza nego stvarna izgrađenost. Čuvene su Titove reči na procesu: „Ne priznajem buržoaski sud, priznajem samo sud Partije!“ Na kraju suđenja uzvikivao je: „Živela komunistička partija!“ Zaista neobično da neko ovako tovari na sebe krivicu umesto da se brani i negira članstvo u zabranjenoj organizaciji. Broz je dobio od Suda za zaštitu države pet godina zatvora koje je odležao u Lepoglavi i Mariboru.

Zašto je list takve političke pozadine našao za shodno da takvim epitetima prikazuje jednog okorelog komunistu? Da stvara heroja? Poznata je taktika policije da svoje zavrbovane agente prikazuje kao mučenike i odlučne borce, da ih veliča i uzdiže kako bi ih nakon zatvora tim bolje ugradila u organizacije koje želi da kontroliše.

Ili obratno: da širi glasine kako je neko ko se stvarno dobro držao u istrazi postao izdajnik te ga čak puštaju na slobodu bez kažnjavanja kako bi bio odbačen od svojih. Ipak, pet godina. Međutim, ako je pretnja bila ubićemo te ako ne pristaneš – tada pet godina u relativno dobrim uslovima uz obećanje da ćeš biti guran u karijeri predstavlja dobar izbor.

Tito, čovek sa mnogo lica 2
Foto: Medija centar

Nije bilo tako loše u zatvorima Kraljevine, to su potvrdili mnogi komunisti pa i Tito u opširnom televizijskom intervjuu datom 1972. godine povodom svog osamdesetog rođendana i tridesetpetogodišnjice od dolaska na čelo Partije.

On je radio u električnoj centrali izvan kaznionice i slobodno se kretao i susretao. Vreme je pametno iskoristio da čita literaturu kojom se uzdizao proučavajući društvene nauke. Komunisti su u zatvorima održavali svoje partijske škole, imali svoje debatne kružoke, stizala im je literatura i obaveštenja o partijskom radu, čak su i ilegalne štamparije usred zatvora imali. Svega toga neće biti kad oni jednom zasednu na vlast. Naprotiv, zatvori i uslovi postaće grozni, pogotovu za one koji su otpali posle 1948. godine. Bio je to teror ravan nacističkom.

Misterije i sumnje

Kada i kako Tito preuzima rukovođenje nad KPJ? U SFRJ je 1937. godina bila označena kao trenutak kada Broz stiže u Jugoslaviju iz Moskve gde je prethodne dve godine proveo na radu u Kominterni i staje na čelo Partije. Međutim, ovo je netačan datum. On je dobio mandat od Kremlja samo da privremeno preuzme rukovođenje partijskim radom u zemlji ali nije imenovan za generalnog sekretara. U to vreme KPJ ima svoj malobrojni Politbiro u Parizu na čelu sa Milanom Gorkićem, pravim imenom Josip Čižinski (1904-1937 ili 1938). Upravo u leto 1937. godine Kominterna poziva Gorkića na referat a Tito koji se vratio u Jugoslaviju preuzima rukovođenje na terenu.

Gorkić nije uspeo da se opravda od optužbi za oportunizam, nerad i frakcionaštvo pa će biti smenjen i ubijen u nekom logoru ne zna se precizno kada i gde. Uopšte, KPJ je u međuratnom periodu bila na lošem glasu i nisko je stajala u očima Staljina i ostalih rukovodilaca Komunističke internacionale. Bila je označena kao trockistička. Ovaj termin ne treba posmatrati samo u njegovom specifičnom značenju prihvatanja teorije i političkog delovanja Trockog (koji je smenjen sa svih funkcija i označen za vođu antipartijske klike), već je trockizam u tadašnjem komunističkom pojmovniku imao šire značenje špijunske delatnosti u korist imperijalističkih (kapitalističkih) zemalja.

KPJ je smatrana nepouzdanom, leglom špijuna i policijskih agenata-provokatora. KI je zbog toga obustavila njeno finansiranje, razmišljala je i da raspusti KPJ. U avgustu 1937. godine Tito iz Jugoslavije odlazi u Pariz i tamo mu ostaci ostataka Politbiroa u likovima Rodoljuba Čolakovića i Sretena Žujovića predlažu da on preuzme rukovođenje Partijom budući da od Gorkića već mesec dana nema ni traga nit glasa, ne javlja se iz Moskve, a to je onda bilo jasno da je u problemu.

Tito prihvata iako ga niko nije izabrao niti mu je KI to odobrila. On po pozivu odlazi sledeće godine u Moskvu i uspeva da tamo, prema sumnjama a na osnovu onoga što se oskudno zna, sebe opravda i zadobije poverenje te tako početkom 1939. godine zaista prima mandat od Staljina i Dimitrova da stane na čelo privremenog rukovodstva KPJ. Ovo bi mogao biti tačniji datum njegovog dolaska na čelo Partije ali videćemo da nije. Tito raščišćava odnose u pariskom centru (koji mu nije naklonjen i sumnjiči ga) tako što ga praktično raspušta.

Tito, čovek sa mnogo lica 3
foto (BETAPHOTO/BRANISLAV BOŽIĆ/DS)

Na Petoj zemaljskoj konferenciji koju je organizovao i održao u zagrebačkom predgrađu Dubrava u jednoj skromnoj kući tokom pet dana (od 19. do 23. oktobra 1940. godine) učestvovalo je 110 komunista. Tek tu je izabrano novo rukovodstvo (CK i Politbiro) a Tito je postao zvanično generalni sekretar.

To bi bio najprecizniji datum njegovog dolaska na čelo Partije ali to je ulizičkoj istoriografiji Druge Jugoslavije bilo prekasno pa su označili 1937. godinu i pompezno je proslavljali, poslednji put 1977. godine. Kako je moguće da jedna zabranjena politička organizacija, označena kao državni neprijatelj broj jedan može da dovede iz cele zemlje više od sto delegata koji su pred nosom policije prodefilovali i pet dana debatovali u jednoj kućici na periferiji Zagreba? Na svakoj periferiji i u malom mestu nepoznata fizionomija odmah bude uočena i izazove ljubopitljivost.

Pa naravno, policija je bila u toku svega i nikakve tajne tu nije bilo, jednostavno su ih pustili da rade. Treba biti mnogo naivan i glup pa poverovati da je takvo jedno masovno okupljanje osoba koje su bile evidentirane kao sumnjivi elementi bilo moguće.

Aprila 1941. godine Tito, Ranković i drugi članovi najužeg rukovodstva nalaze se u Zagrebu gde je uostalom i bilo sedište CK. Tu donose prvi proglas o otporu okupatorima i to na dan kada je proglašena NDH, 10. aprila.

Tito potom u drugoj polovini maja prelazi iz NDH na područje okupirane Srbije. U nekadašnjem Muzeju 4. jul smeštenom u kući porodice Ribnikar bio je izložen i pasoš na lažno ime ali original sa pravim pečatima i pravim potpisom ministra unutrašnjih poslova NDH Andrije Artukovića kojim je Tito iz Zagreba doputovao u Beograd. U Beogradu je stanovao ilegalno na više adresa. Na dan napada Trećeg Rajha na SSSR, 22. juna, održana je sednica rukovodstva KPJ na kojoj je doneta odluka o početku oružane borbe.

Dakle, to je bio datum koji označava početak borbe KPJ te se i obeležavao kao Dan borca sve do sukoba KPJ sa svim ostalim komunističkim partijama 1948. godine kada im je ta simbolika zasmetala.

Na sednici održanoj 4. jula u kući vlasnika predratne Politike Vladislava Sl. Ribnikara na Topčiderskom Brdu samo je operacionalizovana odluka o ustanku. Inače je Ribnikar bio evidentiran kod Specijalne policije kao simpatizar komunista i znalo se da je putovao u Moskvu. Takođe je pripadao slobodnim zidarima.

Tito je 16. septembra napustio Beograd sa originalnim dokumentom ali na tuđe ime kao „četovođa Drinski“ a koji mu je posredstvom pravoslavnog sveštenika Dragoljuba Milutinovića iz Ivanjice izdao štab Koste Milovanovića Pećanca.

Vojvoda Pećanac je tada uveliko otvoreno sarađivao sa nemačkim okupatorom. Tito je kao kroz sir prošao teritorijom pod kontrolom Jugoslovenske vojske u otadžbini Draže Mihailovića i prispeo kod partizana kojima se stavio na čelo. Tada su jedni i drugi bili u kratkotrajnom sadejstvu.

Tito je iz Zagreba u Beograd kao i iz Beograda na oslobođenu teritoriju putovao u pratnji kurira CK KPJ Davorjanke Paunović (1921-1946) koja mu je tokom čitavog rata bila lična sekretarica, osoba od poverenja. Umrla je naprasno u dvadeset petoj godini.

Kada pogledamo rat 1941-1945, osim kratkotrajne Užičke republike u Srbiji, uočavamo pravilnost da su jedinice NOVJ špartale sa kraja na kraj Bosne (tada deo NDH) tako što su po nekoliko meseci neometano držale neku teritoriju da bi naglom neprijateljskom ofanzivom uz ogromne gubitke u borcima i civilnom stanovništvu bile odbačene u sasvim drugi kraj gde se sve ponavljalo i opet ponavljalo.

Tito je sa Visa, kako je tvrdila nekadašnja zvanična verzija, u noći 18/19. septembra 1944. godine „tajno“ sovjetskim vojnim avionom odleteo za Moskvu iznerviravši Čerčila. Vis je tada držala britanska vojska. Nemoguće je tajno odleteti sa jednog vojnog aerodroma. Svaki takav aerodrom ograđen je, da bi se u njega ušlo mora se proći kontrola, mora se imati neki papir.

Avion ne može tajno uzleteti sa aerodroma, on mora imati dozvolu i najavu poletanja, mora da prođe pregled i tankovanje goriva. Dakle, Britanci su ga pustili da „tajno“ odleti. Prispevši u Moskvu potpisao je sporazum sa Staljinom o sadejstvu NOVJ i Sovjetske armije u završnim operacijama za oslobađanje Jugoslavije. Stigao je u Beograd kada je sve već bilo gotovo.

Zvanično objašnjenje za Čerčilovo favorizovanje NOVJ i Tita počev od 1943. godine bilo je da su oni za razliku od Dražine JVO aktivni u borbi protiv okupatora što je bila činjenica. Ali ovakva politika je značila kratkovidost „klanja vola za kilo mesa“. Zašto je antikomunista Čerčil podržao komunističke snage (bez obzira na njihovu aktivnost protiv zajedničkog neprijatelja) kada je znao da će oni uvesti sistem koji ne odgovara Zapadu?! U Grčkoj su takođe borbu predvodili komunisti a monarhističke snage su bile pasivne. Komunisti su krajem rata zauzeli Atinu pa su ih britanske trupe otuda izbacile i stale su na stranu monarhista koji se nisu proslavili u otporu nemačkom okupatoru.

Nakon rata mnogi su primetili čudnu pojavu da su nove revolucionarne vlasti zadržale u policiji mnoge koji su pre rata pa čak i tokom okupacije radili za okupatora i mučili komuniste. Titu je trebalo tri godine da porazmesti sebi lično odane ili kompromitovane i ucenjene ljude u bezbednosnim strukturama i Armiji, da postane nedodirljiv, počne da stvara kult svoje ličnosti. Mnogi će se prekasno setiti gomile neobjašnjenih stradanja najboljih ljudi tokom rata.

Takođe i čudnih „bekstava“ i „oslobađanja“ iz zatvora i logora. Zapravo, insceniranih od strane policije kako bi svoje agente ugradili u pokret otpora. Činjenica je da je Nemačka komanda znala sve pokrete i poteze partizana. SS major Vilhelm Hetl (Wilhelm Höttl) zadužen za rad na prostoru okupirane Jugoslavije, objavio je još 1950. godine pod pseudonimom Walther Hagen knjigu Tajni front (Die geheime Front), u kojoj je tvrdio kako je Gestapo sve vreme rata imao svog ugrađenog agenta u Vrhovnom štabu NOVJ. Dodao bih, ne samo jednoga. Identitet ni jednog nije do danas otkriven.

1948.

U međuratnom periodu, Tito je napisao i objavio gomilu proglasa i članaka u partijskoj štampi u kojima je svaku sumnju, ma i najmanju kritiku i odstupanje od politike i stavova Kremlja i Staljina označavao kao „trockizam“ što je značilo špijunsku i neprijateljsku delatnost protiv SSSR kao „domovine svetskog proletarijata“.

U prvim godinama posle rata, nije bilo na rečima većih klimoglavaca i ulizica od jugoslovenskih komunista na čelu sa Titom koji su se utrkivali u pohvalama i uzdizanjima Staljina i SSSR. Poznata je stvar da ljudi koji su neiskreni i kada prikrivaju stvarne namere preteruju u ljubaznostima i snishodljivosti.

Kako je Orvel upravo tada opisao u svom distopijskom romanu 1984. (naslov nastao permutovanjem poslednje dve cifre) u totalitarizmima se preko noći menja strana, zaboravlja se na dotadašnje „večno prijateljstvo“ a dojučerašnji saveznik ocrnjuje i sva propaganda usmerava protiv njega. „Apdejtuju“ se i falsifikuju podaci. Pa je tako u jugoslovenskoj istoriografiji i publicistici nastaloj posle 1948. godine ispalo da je Tito sa KPJ od samog početka bio protiv Kominterne i Staljina, stalno im je protivrečio, bio je „samostalan“ što naravno nije tačno.

Naprotiv, samo bespogovornom poslušnošću se moglo napredovati u hijerarhiji. Neka neslaganja tokom rata ne bi se mogla uzeti kao kontriranje Moskvi već pre kao levičarsko zastranjivanje. Na primer, suprotno željama Moskve da ne kvari odnose sa zapadnim saveznicima, Tito i KPJ su stvarali svoje organe vlasti odbacujući postojeće.

Na Petom kongresu KPJ održanom neposredno po objavljivanju prve rezolucije IB, delegate je birao Ranković preko Udbe a ne lokalne partijske organizacije. Taj skup koji je bezrezervno pružio podršku rukovodstvu bio je više masovni miting gde se svaki čas ustajalo i histerično skandiralo i pljeskalo nego najviši partijski skup. Oni koji su možda i nameravali da istupe drugačije bili su ambijentom pokolebani i zastrašeni.

Tito i njegova klika nisu odmah decidno odbacili Staljina i SSSR. Još čitavu godinu dana su portreti Staljina bili u svim ustanovama i na svim partijskim skupovima pored Titovog. Još su se slali pozdravni telegrami generalisimusu, još se zaklinjalo na vernost i da će se dokazati netačnost optužbi. Još je u štampi preovladavao negativan ton prema SAD i zapadnim zemljama. Ali, od 30. juna 1948, kao prvog dana obelodanjivanja Rezolucije i odgovora CK KPJ na nju (na prvim stranama dnevnih novina objavljen je odgovor a na unutrašnjim Rezolucija IB čime je poslata poruka) započela su hapšenja svih onih koji su se na partijskim sastancima izjasnili za stavove Rezolucije, ili su samo tvrdili da je delegacija KPJ trebala da ode u Bukurešt i objasni se ili čak oni koji su bili neodlučni.

Odmah posle sastanaka udbaši su hapsili sve redom, trpali u zatvore i tamo brutalno isleđivali pakujući mnogima špijunske krivice. Dok su javno i dalje slali pozdravne telegrame Staljinu i KPSS izjavljujući vernost i spremnost da razjasne svoje stavove. Providna taktika ali uspešna u sistemu gde nema građanskih i političkih prava, gde je policija strah i trepet a sudovi poslušni. Većina uopšte nije ni osuđena nego su bez ikakve pisane naredbe poslati na zloglasni Goli otok (muški logor) i Sveti Grgur (ženski logor). Gde se manijački postupalo sa „svojima“, gore nego sa bilo kojim neprijateljem iz rata.

Kako je sve to bilo moguće? Neki su pretpostavili uzroke u „narcizmu malih razlika“. Mnogi u nadobudnosti i aroganciji jugoslovenskih komunista koji su sebe smatrali za bolje od ostalih komunista jer su eto sami oslobodili zemlju. Što je takođe diskutabilno. Zašto je Tito onda tražio sadejstvo SA a nije mu bilo neprijatno ni da prihvati ponudu Dimitrova da dojučerašnji okupator u vidu Bugarske armije (sada presvučen u deo pobedničke koalicije) učestvuje u borbama pa je čak i NOV Albanije učestvovala u oslobađanju nekih krajeva?

Tito, čovek sa mnogo lica 4
foto wikipedai Amazone7

Malo-pomalo stiglo se u otvoreni antisovjetizam tako da jugoslovenski predstavnici u međunarodnim forumima, uključujući UN, nisu propuštali priliku da diskutuju i glasaju protiv sovjetskih inicijativa i dezavuišu Moskvu na svakom koraku. To je bio cilj Zapada: dobili su svog insajdera koji iznutra kritikuje socijalizam. Kritika iz socijalističke zemlje protiv SSSR uverljivija je od kritika kapitalističkih zemalja. Što se izdašno plaćalo bespovratnom pomoći i kreditima. Ovde se navodno izgrađivao „istinski socijalizam“, „socijalizam sa ljudskim licem“, „samoupravni socijalizam“ naspram onog državnog i nehumanog.

Pa što onda nije opstao taj naš socijalizam nego se i on urušio u isto vreme kad i „neljudski socijalizam“?! Na društvenom i kulturnom planu potpuno se okrenulo Zapadu: filmovi, muzika, moda, pogledi na svet. „Bolje Amerikanci nego Rusi.“ To je bila krilatica epohe. Danas zvuči neverovatno. Utakmice reprezentacija Jugoslavije protiv SSSR doživljavane su onakvim nabojem kao danas protiv Hrvatske ili Albanije. Eto šta može država svojom propagandom.

Ne samo građani SSSR već i drugih istočnoevropskih zemalja su posmatrani sa visine, oni su: bedni, loše odeveni, siromašni, ograničeni, zatucani… A mi Jugosloveni, blagodareći drugu Titu, mi smo frajeri koji nose farmerice, žvaću žvakaće gume, piju koka kolu, puše marlboro, odlaze u Trst u šoping i gledaju kaubojske filmove. Što oni tamo ne znaju i nemaju. Političke razlike prerasle su u pravi šovinizam prema Rusima i drugim narodima sovjetskog bloka. To opet danas izgleda nestvarno ali tako je bilo.

Konačno, previše je vremena proteklo a mi sebi nismo razjasnili neke stvari. U periodu sloma socijalizma krenulo se u opšte osporavanje Tita i komunista ali na jedan potpuno izopačen, vulgarno populistički način: Tito je Hrvat i naravno samim tim radio je sve protiv Srba. Ništa pogrešnije od toga. Naravno, bio je Hrvat iz Zagorja ali po mom uverenju bio je to jedan svetski maher, avanturista, višestruki agent koji je zgrabio svoju šansu i nije je ispuštao do smrti.

Odigrao je svoju ulogu. Trebalo je već odavno državnim kanalima tražiti pre svega od Londona a potom i od Moskve da otvore arhive svojih obaveštajnih službi iz onog vremena te da konačno sebi objasnimo jedno vreme i njegove događaje. Šokantna otkrića do kojih bi došlo ne bi nimalo kompromitovala strane obaveštajne službe već bi samo pokazala koliko su one bile i jesu sposobne. Tako bismo konačno saznali ko je bio i šta je sve radio Josip Broz, čovek sa mnogo lica: Valter, Viktor, Oto, Rudi, Livijus, Georgijević, Hauser, Isaković, Ivica, Petar, Zagorac, Tito, Titus, Stari…

Autor je književnik i publicista

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari