Ustav i kučine 1

Ako je nekome i bilo nejasno, prošla je nedelja donela pojašnjenje: niti ima demokratije u Srbiji, niti to preterano zanima Evropu. A ne brine je uopšte.

Što bi rekli radikalskim rečnikom – mi samo za Evropu „poslednja rupa na svirali“ i „moneta za potkusurivanje“. Opravdano?

Ustav republike Srbije predviđa (član 123) da „Vlada Srbije utvrđuje i vodi unutrašnju i spoljnu politiku“, dok u Zakonu o spoljnim poslovima (član 2), piše da „Vlada utvrđuje spoljnu politiku koju sprovodi Ministarstvo spoljnih poslova“… Kako je onda moguće da niko, ama baš niko ne upozori predsednika Vučića da krši Ustav, što je teško krivično delo (jezikom naprednjaka izdaja i to vele)? I kako je moguće da Evropa zažmuri na oba oka i ne primeti ono što bi morao da primeti student prve godine pravnog fakulteta ili bilo ko drugi koji je makar jednom pročitao ovaj najviši pravni akt koji bi trebalo da uredi državu u kojoj živi.

Nemački predsednik se zove Frank Valter Štajnmajer. Zamislite da on „zakaže“ sednicu Bundestaga i obrazloži vođenje spoljne politike, a ne Angela Merkel. Bio bi to skandal međunarodnih razmera od kojeg bi se čak i jedna Nemačka teško oporavila. Ako Angela zna da je to u Nemačkoj nemoguće, zbog čega žmuri nad istom situacijom u Srbiji? Pa zbog toga što je kod nje, kao i kod ostalih vladara Evrope pragmatizam pobedio principe i moral.

Kako će im Vučić predati Kosovo i tako im skinuti omču sa vrata a napuniti državne kase, onda nije ni tako bitno što predsednik jedne male i neomiljene zemlje krši Ustav. Razmišljaju verovatno na sledeći način: zaslužili ste bombardovanje, zaslužujete i Vučića. Zbog toga i ne razumem komentare opozicije o značaju aktuelnog izveštaja Evropske komisije. To što ova komisija konstatuje da nema dijaloga, slobode govora i pluralizma ne znači da će se Evropa udaljiti od Vučića. Naprotiv – ovaj dokument služi samo da se u Srba stvori iluzija da Evropa brine o ovom narodu, kao što brine o ostalim evropskim.

U suštini Evropa će podržavati Vučića sve dok im u svojoj kooperativnosti ne isporuči željenu teritoriju. Stoga je u pravu i iz ugodnog dremeža probuđena Ana Brnabić, koja je ocenila ovaj izveštaj kao „zabavan“ i tako najbolje odslikala odnos srpske vlasti prema evropskim institucijama.

A kakva bi mogla biti odbrana Vučića na optužbe da krši Ustav? Veoma laka i elegantna: pa on nije ni izneo bilo kakav plan vođenja spoljne politike prema Kosovu za skoro tri sata priče – a kako nije bilo plana nije bilo ni kršenja Ustava! Niko ne može zabraniti predsedniku Vučiću da vlastitu (SNS) skupštinu (na kojoj je Marko Đurić aplaudirao jače nego na Glavnom odboru SNS, što nije malo dostignuće) izvesti o svojim šahovskim uspesima, o svojoj ljubavi prema istoriji, znanju geografije ili intoleranciji na Đilasa…

Čovek se jednostavno tri sata dobro zabavljao, mada on tvrdi da se pravio blesav. Neka bude u pravu – pravio se blesav i to ga možda može abolirati od optužbe da je kršio Ustav! Naime u Ustavu piše da predsednik ne vodi spoljnu politiku, ali ne piše da se ne sme praviti blesav. Mene muči jedna druga stvar – ton blesavosti. U svakom segmentu trosatnog blesavljenja izbijala je iz njega srdžba, bes, ljutnja, antipatija, homofobija, mizantropija…

Završene visoke radikalske škole ostavile su dubok trag – stoga se i „opozicioni“ profesor Šešelj prema njemu odnosio očinski blago… Neke čudi – mene ne, da se bratski blago prema njemu ophodio još jedan „opozicionar“, Čedomir Jovanović. Čovek koji propagira „evropske vrednosti“ (ma šta to značilo), ne samo da je ostao imun na „neevropsku“ retoriku Vučića punu uvreda i netrpeljivosti, nego je u stepenu hvaljenja predsednika nadmašio čak i jednog Marijana Rističevića (predlažem da naprave zajednički poslanički klub i prime Nenada Čanka, s obzirom da dele isti „sistem vrednosti“).

Ne znam ko je gore prošao u trosatnom iživljavanju: Srbi (fašisti i tajkuni, koji su u njegovoj imaginarnoj partiji šaha „dali kraljicu i topa“ neprijatelju) ili Albanci (neprijatelji, kako ih je često označavao – “ samo je pitanje trenutka kada će da napadnu Srbe“).

Optuživati Albance da žele da „kriminalizuju Srbe“, a u isto vreme označavati jedan deo tih istih Srba „lopovima i fašistima“ može da ne zasmeta samo onim ljudima koji su na inkriminisanu sednicu došli da aplaudiraju a ne da misle – dakle Marku Đuriću, Aleksandru Martinoviću i ostaloj SNS bratiji.

Želeti kompromis sa narodom kojeg otvoreno smatraš divljim, nevaspitanim i neprosvećenim (premijer: „narod koji je izašao iz šume“, a predsednik: „ne oni su lepotani, akademici, slikari i ne znam šta još“) je neiskreno i nemoguće. Zbog toga je razumljiva radikalska retorika sa govornice gde su svaka tri minuta govorilo o „neprijateljima“, „pobedi“, „porazu“… „Da li neko misli da je meni lepo da razgovaram sa Tačijem i njemu sa mnom“, kompromisno je objašnjavao Vučić, ističući svoju snagu – što je prosečnom Srbinu jasno, s obzirom da Vučić, očigledno, dolazi sa planete Kripton.

Tamo gde se politika smatra bitkom nema šanse za konstruktivni razgovor. Iz istog razloga nema ni dijaloga vlasti sa opozicijom niti će ga ikada biti.

„Vi ste u Nišu plakali… Trpeli ste, ćutali ste, ja vam se divim“, govorio je Dragan Marković Palma. Pravi prijatelji upozoravaju na greške, neprijatelji te neprestano hvale.

Čak iako srušimo komšijinu kuću, ne znači da će naša postati lepša. Ostaće jednako jadna kakva je izgledala u neevropskom danu „podnošenja izveštaja“ Vučića u Skupštini.

Autor je redovni profesor Medicinskog fakulteta u Nišu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari