Zašto nam nedostaju nova lica u politici 1Foto: Stanislav Milojković

Već godinama se neprekidno govori o potrebi da se u srpskoj politici pojave nova lica.

Pokazalo se da novi ljudi imaju potencijal da privuku značajan broj pratilaca i aktivista u najmanje dva navrata: na protestima građana 2018-19, kada su gotovo potpuni politički anonimusi u Beogradu, ali i širom Srbije uspeli da pokrenu građane iz političke letargije i da pregrme strahove.

Takođe, na poslednjim predsedničkim izborima 2017. godine neka relativno nova lica su uspela da zadobiju značajnu podršku građana, pa je čak jedno i proglasilo „pobedu“.

Tada se još videlo da kada je nečiji politički potencijal prepoznat, moguće je čak sakupiti i izvesna sredstva za kampanju, koja istina hronično nedostaju.

Zašto nam onda i dalje nedostaju nova lica, ako se priželjkuju?

Sugerišem dva razloga.

Prvi je da ne mogu da se pojave zbog načina formiranja stranaka.

Nakon donošenja aktuelnog zakona o strankama (2009. godine) gotovo da je onemogućeno formiranje stranaka, i to na dva načina: po broju neophodnih članova i, važnije, po finansijskim izdacima.

Po broju neophodnih članova (10.000) srpski zakon prevazilazi uslove koji postoje u skoro svim višestranačkim sistemima.

U poređenju sa njim, prethodni „Miloševićev“ zakon iz 1990. je kao dah liberalnog vetra.

Međutim, još je važnije to što je za registraciju tipično neophodno izdvojiti više desetina hiljada evra.

Tome treba pridodati i troškove eventualnog prikupljanja potpisa za kandidovanje.

Sumarno, potencijalni novi akteri treba da ulože astronomski iznos, samo da uđu u političku utakmicu.

Ako ovo i uspeju da sakupe, očigledno su izuzetno hendikepirani u odnosu na postojeće aktere.

Radi ilustracije, u demokratskim državama je novčano uslovljavanje novih stranaka izuzetno retko, a kada postoji u nekim slučajevima, nove stranke treba da podmire relativno male iznose reda veličine nekoliko stotina valutnih jedinica.

Ovo važi i za mnogo veće i bogatije države od Srbije.

Ovakvo zakonodavstvo se kao bumerang vraća nekima koji su zaslužni za njegovo donošenje.

Mnogi novi politički akteri su bili prinuđeni da defakto deluju kao stranke, ali da izbegavaju registrovanje.

Takođe, neke stranke su izigrale duh zakona time što su iskoristile već postojeće i registrovane stranke kojima su potpuno promenile opis.

Istini za volju, u mnogim državama se praktikuju ograničenja na broj stranaka kako se politika ne bi atomizovala i ona mogu da imaju izvestan legitimitet.

Ipak, postojeća rešenja u Srbiji su izrazito nenaklonjena novim strankama.

Drugo, ako stranke i uspeju da pređu prethodnu barijeru, one postaju zaštićene od konkurencije postojećim zakonom.

Tada je njihov podsticaj da sprečavaju pojavu novih aktera koji mogu da ih ugroze.

Ovo je pojačano time što mnogi aktuelni politički igrači imaju upitan kredibilitet.

Stoga, ako bi dozvolili procvat nekog novog aktera, bili bi u opasnosti da postanu politički nebitni.

Tako, sve postojeće stranke, bilo da su na vlasti ili u opoziciji, imaju podsticaj da kontrolišu ili ograniče pojavu novih aktera koji bi mogli da ugroze postojeće stanje.

Ovo jedinstvo interesa različitih stranaka je u političkoj teoriji kartel partija.

Sledeće pitanje je zašto bi stranke sprečavale nova lica?

Bavljenje politikom često i nije iz namere da se kanališu društvene promene, već da se ostvare lične koristi.

Tako je politički i javni uticaj zaštita za pojedince od mogućih pritisaka u radnom okruženju.

Takođe, uticaj države u privredi je godinama izuzetno veliki, po proceni Svetske banke.

Ovo je deo odgovora zašto pojedinci koji su očigledno upitnih uspeha u politici uporno se trude da u njoj ostanu.

U suprotom, neko ko je uspešan u svojoj profesiji ili biznisu, bavio bi se time.

Biti uspešan u današnje vreme u svom radu zahteva veliku posvećenost i specijalizovanost.

Međutim, bavljenje politikom može ovo da nadomesti.

Situacija je analogna sledećoj: neko se izdaje za vrhunskog košarkaša, a uporno igra fudbal.

Očigledno, tu nešto deluje problematično.

Na kraju, šta uraditi da bi se liberalizovala politička scena i otvorili kanali za nove ljude koji bi makar imali potencijal da promene postojeći politički poredak?

Dva kanala mi se nameću.

Za početak, promeniti zakon o strankama.

Međutim, ovaj zakon je relativno nov.

Bilo bi potrebno da mnogi od onih koji su bili involvirani u njegovo donošenje sada traže njegovu promenu.

Očigledno, ovo ne bi delovalo lepo po njih.

Takođe, bilo bi teško mobilisati javnost da podrži ovakav cirkus.

Zgodnije je jadati se na izborne zakone i druge nepravde (koje svakako postoje).

Tako neki zagovaraju da bi nas, tobože, prosto vraćanje na većinski sistem izbavilo iz naših problema.

Drugo, bilo bi potrebno liberalizovati ekonomiju, što bi povlačilo i ojačavanje garancija vladavine prava.

Time bi se stvorili realni osnovi da društvo postane policentrično i da ima moć da se eventualno suprotstavi vlasti.

Međutim ovo bi tražilo da onaj ko je na vlasti ograniči sopstvenu društvenu moć.

Ovo je očigledno malo verovatno.

Ko bi smeo dozvoliti „tajkunima“ da vladaju?

Stoga, po dva pomenuta osnova, teško je očekivati suštinsku spremnost različitih strana u Srbiji da otvore prostor novim ljudima.

Novih ljudi je i te kako bilo u politici u proteklim godinama.

Bilo je i ima novih organizacija, ali i ljudi koji priželjkuju svoje šanse ispod političkih vrhova.

Međutim, oni su između Scile i Haribde.

Neretko su trpeli najveće napade iz redova koji bi trebalo su im najbliži.

Takođe, indolentnost mnogih birača i „bojkot“ izbora nije išao na ruku novim ljudima, jer im otežava da dođu do kakvih-takvih sredstava za rad iz budžeta.

U evropskim demokratijama državno finansiranje je tipično izvor 60-80% budžeta stranaka, a ponekad i više.

Stoga i nije čudo da su se mnoga lica u politici vremenom opredelila da ne plivaju uzvodno i da se priklone nekoj od postojećih strana.

Teško da će biti bolje za nove ljude.

Autor je politikolog, naučni saradnik

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari