I Srbija i Belgija su me naučile da su porazi samo novi počeci 1Foto: Privatna arhiva

Putovanja na duže, pa i selidbe, Milena Grgurević je uvek više doživljavala kao jednu životnu etapu, novi izazov, a ne kao nešto definitivno.

„Već više od decenije sam dosta putovala i svake godine provodila po nekoliko meseci negde van granica zemlje, samo što se to ovog puta malo odužilo (smeh)“, priča Milena i dodaje da nikad nije isključila mogućnost da će se vratiti.

„Svakako nisam bila sigurna šta će mi budućnost doneti i gde ću se za nekoliko godina naći. Probala sam i sebi da dam neki rok od pet godina. Pet godina uskoro prolazi i najverovatnije je da će se taj rok još malo pomeriti i da ću zasad ostati tu gde jesam jer su kockice počele da se slažu. Iako sam i dalje nostalgična i najviše bih volela da živim u dve zemlje sada mi je jako teško da vizualizujem potpuni povratak“, objašnjava.

Milena je u Srbiji poslednji put bila pre godinu dana – što je do sada najduži period. Ističe da uvek voli da se vrati i da nema neki veliki problem sa aklimatizacijom.

„Naravno, svi se mi svesno ili nesvesno menjamo pod uticajem sredine. U Belgiji sam se navikla da nema preteranih trzavica i da ljudi pragmatičnije razmišljaju i streme konkretnim i brzim rešenjima. Čak i ako ta rešenja nisu idealna, nema previše drame, ide se dalje. Kritika i otvoren način govora se smatraju korisnim i zdravim. Deluje mi da ima manje sujete i zlopamćenja, ili se to sve ostavlja po strani radi ispunjenja nekog višeg cilja. Dok je u Srbiji, čini mi se, često slučaj da se međuljudski odnosi ispreče i da se traži dlaka u jajetu koja postane bitnija od samog cilja te se tako dugo tapka u mestu i ne dolazi do nikakvih suštinskih promena“, smatra naša sagovornica.

Srbija je ipak mesto gde je odrasla i formirala se kao ličnost, tu su joj porodica i prijatelji, i tu se oseća najbezbrižnije i „na svom terenu“.

I Srbija i Belgija su me naučile da su porazi samo novi počeci 2
Foto: Privatna arhiva

„Teško da je svet tako divan da nam svima pruža brdo mogućnosti, a mi samo treba da ih uhvatimo. Obe zemlje su me naučile da su porazi samo novi počeci i da ne odustajem tako lako. Sigurno da je ovde život lagodniji kad sve dođe na svoje mesto, u protivnom je jako teško. Prvi reality check u Belgiji je bio da ako hoćeš da živiš u uređenoj državi moraš da urediš i svoju fioku. Sistem te primorava da se pridržavaš pravila – u protivnom možeš lako da zapadneš u probleme“, navodi Milena.

Ona kaže da je povratak u Srbiju oduvek zamišljala kao povratak u jednu od preostalih oaza gde još uvek ima netaknute prirode i gde nije sve komercijalizovano i usmereno na profit.

Sa druge strane, svesna je da je u poslednje vreme, nažalost, sve više projekata koji već ostavljaju katastrofalne posledice na životnu sredinu.

„Svi ostali problemi su kraćeg daha, kao i naš životni vek uostalom, ali ukoliko se zatruju prirodna dobra, onda su u opasnosti i generacije živih bića koje još nisu ni došle na svet. Mnogo hrabrih i osvešćenih ljudi bije godinama ovu bitku, a i sve veći broj građana se priključuje osećajući na svojoj koži ozbiljnost situacije. Tako da postoji uvek tračak nade da će prioritet zdrave životne sredine prevagnuti nad profitom“, optimistična je naša sagovornica.

Na pitanje koliko su u Belgiji upoznati sa dešavanjima u Srbiji, kaže da su ljudi tamo navikli da su im sugrađani iz svih delova sveta. Dodaje da ponekad deluje kao da su neki izgubili svaku znatiželju i da se uopšte i ne interesuju niti postavljaju pitanja kad čuju da je neko stranac.

„Gde postoji super diverzitet, postoji i bojazan da građani žive u svojim kulturološkim krugovima i da međusobno ne dolaze mnogo u kontakt i da nemaju nikakvih dodirnih tačaka. U Antverpenu, gradu u kojem radim, živi oko 180 različitih nacionalnosti. I manjina zapravo čini većinu. Termin ‘majority-minority cities’ je u zapadnoj Evropi u sve većoj upotrebi“, objašnjava Milena.

I Srbija i Belgija su me naučile da su porazi samo novi počeci 3
Foto: Privatna arhiva

Prema njenim rečima, Belgijanci koji su posetili Srbiju i Balkan oduševljeni su prirodnim lepotama, hranom i gostoljubivošću. Posebno joj je drago kad to čuje od izbeglica sa Bliskog istoka koji su bili u tranzitu. Tada joj je puno srce (osmeh).

„Imam nekoliko prijatelja iz Srbije, a u mestu u kojem živim nema mnogo ljudi sa naših prostora, tako da jako retko i čujem naš jezik. Kad se to desi uvek se okrenem, pa se često i upoznamo. Ljudi se ozare. Sa kojeg god prostora bivše Jugoslavije da dolaze, jezik i sličan mentalitet nas svakako povezuje. Imam prijatelje, poznanike i kolege iz raznih zemalja, pa i deca su mi iz mešane zajednice. Dolazeći u kontakt sa raznim kulturama shvatam da mi donekle imamo prednost što potičemo sa raskršća zapada i istoka, što smo osetili krizu i razne političke turbulencije, te nam je malo toga strano“, navodi Milena.

Sa diplomom Filološkog fakulteta nije bilo tako jednostavno naći posao u Belgiji, priča Milena. Pogotovo kad se uzme u obzir da je multilingvizam sasvim normalna pojava, a Belgija zemlja sa tri zvanična jezika.

Srećom, njena uglavnom volonterska iskustva u socijalnom i humanitarnom sektoru bila su prepoznata i dobila je šansu prvo da stažira u jednom centru za socijalni rad, a zatim i posao kao nastavnik Integracije za novopridošle imigrante.

„Većina stranaca koja reši da se doseli u Flandriju mora da završi i kurs integracije na kome saznaju više o svojim pravima i obavezama, normama i vrednostima belgijskog društva. Preko posla dolazim u kontakt sa ljudima iz čitavog sveta koji su došli u Belgiju u potrazi za boljim životom. Mit o Evropi kao obećanom raju za mnoge se ruši čim zakorače na kontinent. Kada se materijalni prohtevi zadovolje ostaje glad za bliskošću, suncem, sitnim radostima i na pitanje ‘da li ćete se jednoga dana vratiti u svoju zemlju?’ u najvećem broju slučajeva odgovor je potvrdan“, objašnjava Milena.

Slobodnog vremena nema mnogo, a uglavnom ga provodi sa porodicom. Tokom pandemije su posetili sve šume i parkove u okolini jer su kućne posete zabranjene, a sve aktivnosti na zatvorenom svedene na minimum.

„U normalnim okolnostima ovde se malo toga prepušta slučaju, sve se rezerviše mesecima unapred, od godišnjih odmora, dečijih radionica, koncerata, pa i stola u restoranu. Tako da za improvizacije i odlučivanje u poslednjem momentu ne ostaje mnogo mesta. Prosečan Belgijanac ima najmanje pet različitih osiguranja, što dosta govori o njihovom mentalitetu i koliko vole da drže stvari pod kontrolom. Pandemija je pokazala da život nije baš tako predvidiv i rekla zbogom popunjenim rokovnicima“, naglašava naša sagovornica.

Prema njenim rečima, u Belgiji je ljudima sasvim normalno da rade pedesetak i više kilometara od mesta gde žive. Voz je među najkorišćenijim prevoznim sredstvima, a relacije do 30 km mnogi svakodnevno prelaze i biciklom.

Iako ima dosta kišnih dana, niko to ne gleda kao veliku prepreku.

I Srbija i Belgija su me naučile da su porazi samo novi počeci 4
Foto: Privatna arhiva

„Ujutru kada krenete na posao zajedno ste na pedalama sa đacima, roditeljima sa decom u korpama na biciklu, na tandemima, i hordom studenata. To je jedna izuzetno pozitivna stvar koja ovde ljude zbližava, drži u dobroj kondiciji i čini gradove čistijim za život. Ukoliko rešite da na posao idete biciklom dobijate naknadu za prevoz po pređenom kilometru, što je dodatna motivacija. U nekim gradovima, ako se odreknete luksuza da posedujete automobil, dobijate vaučer za kupovinu bicikla. Kad dođem u Beograd definitivno mi najviše upadaju u oči te saobraćajne gužve i vozila parkirana bukvalno svuda. Daleko od toga da ovde nema gužvi, autoputevi su uvek krcati, Belgija sija i sa meseca zbog tolike gustine saobraćajnica, ali se teži tome da se u urbanim sredinama živi po meri čoveka pešaka, ne vozača“, napominje Milena.

Iako je Belgija jedna od prvih industrijskih zemalja na evropskom kontinentu i svaki pedalj je maksimalno iskorišćen, ipak se trude da to malo što imaju besprekorno neguju i uče nove generacije da se pravilno odnose prema životnoj sredini, dodaje.

„U školama je deci zabranjeno da donose plastične flaše za jednokratnu namenu i užine umotane u ambalažu. Mnogi gradovi teže da ostvare nulto zagađenje i sebi već daju rokove. U takvoj atmosferi i građani imaju manji osećaj griže savesti i odaju sliku osvešćenog potrošačkog društva, što nažalost ne umanjuje atribut ‘potrošački’ koji je čini mi se duboko ukorenjen u sve pore zapadnog društva i nije ga se tako lako otarasiti“, zaključuje naša sagovornica.

O nekim apsurdnim odlukama belijskih vlasti tokom korone pisali i strani mediji

Belgija je mala država sa dosta komplikovanim državnim uređenjem. Do pre tri meseca nije imala formiranu federalnu vladu duže od godinu i po dana, ali to ih nije sprečilo da se pobrinu da situacija iole bude pod kontrolom.

„Iako je jedna o zemalja koja je u odnosu na broj stanovnika imala najveću smrtnost od korone, nismo imali utisak da je stanje toliko alarmantno i haotično. Naravno, uvek ima kritika na račun donetih mera, ali je narod uglavnom bio disciplinovan i solidaran sa zdravstvenim sektorom. Neke mere su bile totalni apsurd, o čemu su pisali i strani mediji. Na primer, za Božić je svako smeo da primi u kuću najviše dva gosta, a ljudi koji imaju dvorišta mogli su da ugoste i do četvoro pod uslovom da samo jedan gost koristi toalet u kući, a da se ostali snađu napolju (smeh)“, priča Milena.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari