Ulica u centru Beograda krije priču o velikom prijateljstvu Srbije i Albanije 1Foto: Pixabay/ArvidO

Nalazi se na pet minuta hoda od Trga Republike i krije priču o nekadašnjem srpsko-albanskom prijateljstvu i savezništvu i današnjem prećutkivanju i sakrivanju tog prijateljstva.

No, krenimo redom. Pre nekih desetak godina, tadašnji gradski oci u užem gradskom jezgru ispod naziva ulica postavili su i natpise koji prolaznicima daju osnovne podatke o ličnosti po kojoj je kaldrma dobila ime. Ove table prijatnog izgleda, za razliku od dvojezičnih putokaza čija je očigledna namena da turiste i strance upoznaju sa gradskim spomenicima kulture, imaju samo ćirilični tekst te se, dakle, nude prevashodno na polzu i prosveštenije lokalnom stanovništvu. Tako je, pored ostalih, i Kondina ulica dobila natpis sledeće sadržine:

Upravo ova početna sintagma hrišćanin u turskoj vojsci izdvaja Kondu od ostalih zaslužnih građana. Kako razumeti ovaj izraz? Da li to znači da je gradskim ocima blisko stanovište da je početkom XIX veka još neumesno govoriti o nacional- nom identitetu ili da se u Otomanskom carstvu identitet neislamizovanih svodio na socijalno-versku odrednicu (raja, hrišćani vs. Turci). Neće biti, pošto u ovom kratkom tekstu uočavamo etnonime – turska i srpska vojska, a u ovu potonju jasno se svrstavaju svi ostali zaslužni ustanici i nosioci ulica (bibliografske jedinice proveriti šetnjom po Dorćolu i Vračaru). Druga mogućnost bila bi pretpostavka da o hrišćanima u turskoj vojsci nije prikladno govoriti kao o Srbima. No, ni to neće biti tačno, jer u kolektivnom narativu kao Srbe smatramo i one koji su ratovali u turskoj vojsci (dovoljno je prisetiti se ovde srednjovekovnih hrišćana u turskoj vojsci poput Marka Kraljevića, Konstantina Dragaša, Stefana Lazarevića i drugih).

Albanci kao oslobodioci Beograda

Svrha sintagme hrišćanin u turskoj vojsci, prema tome, nije u tome da nešto otkrije ili informiše, nego da sakrije i prećuti Kondinu nacionalnost (bolje rečeno narodnost ili etničko poreklo). Petrit Imami, u kapitalnoj trotomnoj knjizi Srbi i Albanci kroz vekove, o Kondi Bimbaši kaže da je bio zapovednik „čete ‘Epirota’, pravoslavni Albanac iz Epira“. Čak i nacionalno orijentisan istoričar kakav je Vladimir Stojančević, koji u svojoj knjizi (u izdanju SANU-a 1994. godine) Albance naziva Arbanasima, kaže: „[o]d bećara među srpskim ustanicima bio je i Konda-barjaktar, pravoslavni Arbanas sa granice Toskerije i Epira“, i dodaje da je sa Kondom prebeglo Srbima „više njegovih zemljaka“. Savremenik ovih zbivanja, Lazar Arsenijević Batalaka, svedoči: „Ja sam mnoge hrišćane između ovih, Bugara, Grkoarnauta i Cincaroarnauta poznavao, koji su, kad je Gušanac otišao iz Beograda, među Srbima zastali…“.

Ulica u centru Beograda krije priču o velikom prijateljstvu Srbije i Albanije 2
Kondina ulica u Beogradu Foto: Screenshot/Google Street View

Valja ovde pojasniti Kondinu istorijsku ulogu i značaj njegovog „prebega“. On je, preciznije rečeno, sa svojim momcima, koji su kao krdžalije (najamnici, mercenaries) dobro govorili turski, obmanuo turske stražare na beogradskim zidinama, „mlavio ih je kao kakva hala“ i omogućio ulazak ustanika u grad. Pre toga, na samom početku ustanka, Albanac Redžepaga (sinovac upravnika vojnog logora Ada Kale u koji su se dahije sklonile) i njegovi momci, zajedno sa ustanicima, posle žestoke borbe u noći između 5. i 6. avgusta 1804. godine, ubili su dahije i njihove ljude.

Ovi slučajevi nisu usamljeni i doprinos Prvom srpskom ustanku dali su ne samo Albanci-prebezi iz turske vojske, nego i neka plemena Albanaca hrišćana (Klimenti, Grude, Šoše), a oružje su ustanici često nabavljali iz Metohije, gde su ga mahom proizvodili Albanci muslimani, pa je tako na jednom pištolju koji se čuva u Muzeju Prvog srpskog ustanka, za koji se smatra da je pripadao Karađorđu, ugravirano ime majstora – „Osman“.

Poseban kuriozitet predstavlja pismo Petra I (Svetog Petra Cetinjskog) od 25. marta 1805. godine, u kome on, protežirajući primirje s Turcima, poručuje crnogorskim plemenima „da stojite s mirom i da se prođete jedinstva s Arbanasima“ koji su krenuli u borbu protiv skadarskog vezira. Što se tiče narodne tradicije, Vuk Karadžić je zabeležio epsku pesmu Jani Konda a rodom Arnaut bjaše koja ga hvali kao većeg junaka od Marka Kraljevića, a Stojančević pominje i da su Karađorđeve pobede opevali narodni pevači Malisora, među kojima je postojalo predanje o njegovom poreklu iz Kuča, inače pleme- nu mešanog srpsko/crnogorsko-albanskog porekla. Čak i Ćorović u Istoriji Srba navodi da su Karađorđevi muški preci došli iz Klimenata, čemu u prilog ide i Karađorđeva slava (Sv. Kliment).

„Svojatanje” Konde

Problem sa Kondinim albanskim poreklom dolazi, dakle, otuda što smo navikli da o Albancima mislimo samo i isključivo kao o neprijateljima. Pa kako sada, odjednom, Albanci pomažu Srbima u oslobađanju Beograda i Srbije? Stoga, da ne bismo zbunjivali Beograđane i prolaznike, bolje je prećutkivati ili izmeniti podatke o Kondinom poreklu u uličnim natpisima.

Ovaj problem, zapravo, nije nov i u srpskoj kulturi postoji već više od stotinu godina, a rešava se tako što se sve pozitivno o Albancima jednostavno prećutkuje ili menja, baš kao i ulični natpis o Kondi. Jednu prikladnu ilustraciju ove teze predstavlja „večiti“ udžbenik istorije Mihaila Jovića, verovatno najtrajnije učilo u novijoj istoriji srpskog školstva, koji je bio u upotrebi u školama od 1882. pa sve do 1944. godine i doživeo desetine izdanja i revizija. Tako, recimo, u odeljku o Prvom srpskom ustanku, Jović u najranijim izdanjima iz 1882. i 1886. godine, živopisno pripoveda o Kondi kao Albancu i njegovoj junačkoj ulozi u osvajanju beogradske tvrđave i, dakle, oslobađanju Beograda od Turaka 1806. godine:

„Nekoliko puta Srbi napadahu na njega, ali ga ne mogoše uzeti. Tada Srbima dobeže jedan Arnautin iz turske vojske. Nјemu je bilo ime Konda. Konda je bio vrlo junačan čovek i poznavao je sve staze po gradskim bedemima. On uzme još jednoga dobrog junaka Srbina, Uzun Mirka i još pet drugova, preskoči po mraku uoči 30. nоvembra preko bedema grackog i uđe u grad.“ (Jović 1882: 119-20)

„Nekoliko puta Srbi napadahu na Bеоgrаd, ali ga ne mogoše uzeti. Tada Srbima dobeže jedan Arbаnаs, Kоndа. Konda je bio junačan čovek, а poznavao je i staze po gradskim bedemima. On uzme nеkоlikо drugоvа Srbа, uđе u vаrоš nоću, prоđе krоz tursku kаpiјu i оtvоri јеdnu kаpiјu Srbimа.“ (Jović 1886: 107)

Ovaj odeljak o Kondinom junačkom podvigu koji je omogućio srpskim ustanicima da zauzmu Beograd, nisam našao u izdanju iz 1894. godine, a ni u potonjim izdanjima Jovićeve knjige. Sve ovo rečito govori o tome kako je pominjanje Albanaca u pozitivnom, pa čak i neutralnom tonu postalo nepoželjno krajem XIX i početkom XX veka, posebno uoči Balkanskih ratova, a da je njihovo oslikavanje u negativnom ruhu postalo poželjno u srpskom školstvu.

U ovom kontekstu zanimljivo je povući paralele s današnjim vremenom. Konda je, vredi pomenuti, prema izvorima savremenika, u ovoj bici zadobio je pet rana ali je nastavio da se bori. Nakon srpskog osvajanja beogradske tvrđave pridružuje se ustanicima sa celom svojom četom i učestvuje u kasnijim bojevima. Naročito se istakao u, za Srbe pobedonosnom, Boju na Loznici 1807. godine. Tu negde je i poginuo, po jednima tih godina, a po drugima nešto kasnije, 1813. godine, u vreme propasti Prvog srpskog ustranka, ponovo braneći Loznicu od nadirućih Turaka. Pored ulice u Beogradu, novi pomen o Kondi postavljen je u manastiru Tronoša pored Loznice, kao spomen ploča kod mesta na kom je, pretpostavlja se, sahranjen. I ovaj spomenički natpis na sličan način prećutkuje Kondino poreklo, pa tako na spomen ploči u manastiru Tronoša stoji sledeći tekst:

„Ovde, pored crkve, sahranjen je i Konda Bimbaša. Junak u mnogim bojevima tokom Prvog srpskog ustanka, posebno zaslužan za oslobođenje Beograda 1806. i za veliku pobedu ustaničke vojske u Boju na Loznici, u kom je i poginuo“. Ni reči, dakle, o Kondinom albanskom etničkom poreklu.

Sasvim u skladu s ovim, članak na engleskom jeziku na Vikipediji za Kondu kaže da je bio osmanski grčki plaćenik (Ottoman Greek mercenary), a članak na srpskom kaže: po naciji bio je Cincar. Vikipedija sadrži članak o Kondi na još dva jezika: bugarskom, koji kaže kako je Konda hrišćanski vojvoda spornog etničkog porekla (християнски войвода със спорен етнически произход и родно място), da bi zatim implicirao da je Bugarin, i grčkom, koji za njega kaže da je Vlah kojem je grčki maternji jezik, odnosno Cincarin (Έλληνας βλάχικης καταγωγής). Vidimo, dakle, kako se prakse čiji početak uočavamo u ranim izdanjima Jovićevih udžbenika s kraja XIX veka naovamo nastavljaju sve do danas, kroz prećutkivanje Kondinog albanskog porekla i/ili njegovo svojatanje od strane Bugara, Cincara, Grka; prihvatljivo je bilo šta, dokle god se on ne pominje kao Albanac.

Efekat stvarnog

Još sedamdesetih godina prošlog veka Rolan Bart, Hejden Vajt i drugi, pokazali su kako istoriografija zapravo ima dosta sličnosti sa književnošću i fikcijom. Ona ne barata toliko činjenicama koliko podacima, tekstualnim tragovima koje uklapa u jednu koherentnu celinu, naraciju, priču; ona ne imenuje Stvarno, nego proizvodi efekat Stvarnog. Prošlost Srba i Albanaca, kao valjda i prošlost bilo koja druga dva (ne samo geografski) bliska naroda, puna je antagonizama, primera pojedinačnog i kolektivnog nasilja, kao i međusobne saradnje i prijateljstva, privremeno uspelih i neus- pelih, realizovanih i nerealizovanih državnih projekata.

Otuda, umesto ispravljanja istorijskih nepravdi ili utvrđivanja univerzalnih istina, bolje je zapitati se o posledicama jednog dugotrajnog diskursa. Slika o Albancu kao večitom neprijatelju i suštinski „Drugom“ toliko je dugo i duboko upis(iv)ana u nas, da je postalo nemoguće misliti izvan ovih kategorija. U tom kontekstu, precrtavanje Kondinog porekla nema nikakve veze sa nacionalnom prošlošću i istorijom, već sa neumoljivom logikom ovde i sada koja, pošto su Albanci naši neprijatelji, a Konda naš prijatelj, ne trpi Kondu kao Albanca. Dodamo li tome još i ovo najnovije svojatanje Konde od strane Grka i Bugara, ispade da je Konda, danas, za balkanske narode ono što je, verovatno, pre dva veka bio za Turke – remetilački faktor na Balkanu. No, bez obzira na ova svojatanja i prećutkivanja na koja, dakle, povremeno nailazimo, eto, već duže od jednog veka, Konda je tu, kao deo naše zajedničke, isprepletene istorije i urbane mape Beograda, kao Albanac, Balkanac, Beograđanin, srpski patriota, borac protiv Turaka i oslobodilac.

Tekst je objavljen u okviru publikacije Evropskog pokreta u Srbiji „Kada su se voleli Srbi i Albanci“ 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari